TV ispovjedaonica

TV ispovjedaonica

Jerry Springer Show

Pitanje s kojim se obično sreću svi koji prvi put pogledaju zabavnu emisiju Jerryja Springera glasi otprilike: je li sve to zaista spontano ili je namješteno? Većina gledatelja smatra da su događaji na pozornici izrežirani. No, već nakon prvog gledanja imao sam suprotan osjećaj. Stvari su se doimale nevjerojatno prirodno — upravo zbog te doze neprirodnosti. Pravi televizijski show nikad ne bi dopustio toliku neprirodnost, neuvjerljivost. Da su stvari zaista namještene, one bi izgledale prirodno, baš onako kako treba da izgledaju i baš onako kako smo istrenirani na holivudskim filmovima, jer televizija je sofisticiran medij.

Trokut emisije

S druge strane vrlo su mi spontano izgledale mucave spodobe koje su se izmjenjivale na pozornici, časteći se psovkama, prijetnjama, naguravanjem, čupanjem kose i udarcima. Časteći se nevjerojatnim pikanterijama iz vlastitih života koji su odavno postali teška žabokrečina. Odakle toliko mucanja? Odakle toliko neuvjerljivosti?

Ponajprije, vrlo je teško verbalizirati traumatične događaje, vrlo ih je teško objasniti širem auditoriju, prenijeti u medij jezika — na neki način promisliti dotadašnje postupke, verbalizirati govor tijela, izraziti osjećaje i nagone. To je teško čak i da pričate samo nekome trećemu, jer tres faciunt collegium — trojica čine društvo. Bez obzira što su kamere posvuda — to je dodatna otežavajuća okolnost i dodatni nesvjesni poticaj. Svjesni da ono što rade rade krivo, ili u najmanju ruku suludo, akteri mucaju, psuju, ostaju bez riječi, plaču, prolaze svojevrsnu katarzu koja u nekim aspektima ima čak terapeutsko značenje. Katarzična moć te emisije vrlo je jaka, što je dodatni plus Jerryju.

Zbog čega je to tako? Zbog čega ljudi priznaju svoje pogreške, iznose prljavo rublje, javno se tuku i pljuju? Zbog specifične organizacije različitih mentalno-psiholoških razina u emisiji, u kojoj iznimno važnu ulogu imaju tri čimbenika: publika, zaštitari i sam Jerry Springer. Ove tri uloge bez ostatka su u funkciji frojdijanskog ega. Sjetimo se, Freud je jako cijenio ego. Publika je vrlo agresivna; ali samo simbolično agresivna. Reagira poput cenzora glasnim vikanjem uuuua, nakon svake izjave koja im se ne sviđa, ili još jačim pljeskom ukoliko želi prekinuti nečije izlaganje i dati potporu Springeru. To je vrlo snažna cenzura, cenzura ega, koja uglavnom ušutkuje id u slučajevima bračnih nevjera, ili alter ego u slučaju rasizma Ku Klux Klana. Ova publika, probrana američka televizijska publika, kompaktna je i sasvim sigurna u sebe. Na neki način u toj je publici pozitivna iluzija vrlo čvrsta, možda čak i više nego u samom Hollywoodu. Publika kritizira i ušutkuje, ali i nudi obećanje grešnim akterima. Nudi im iskupljenje, oprost, vječnu indulgenciju.

Mizanseciranje

Druga vrsta cenzure govor je samog voditelja, koji je često duhovit, neozbiljan i pun doskočica — on se sa stanovišta ega često izruguje ekstremnim verbalnim manifestacijama i postupcima svojih gostiju. To i jest osobina ega, on igra na sigurno, često se izruguje opasnosti, voli sigurnu igru i racionalnost. Svojim logičkim eskapadama, uz posvemašnjnu potporu publike, izruguje se protivnicima i otkriva njihove slabe točke.

Također, sama po sebi, tjelesna zaštita vrlo je snažna, ali blaga. Njihova je uloga uglavnom obrambena, oni uglavnom razoružavaju agresivne aktere i drže ih pod kontrolom. To je i opcija savršene kontrole, kontrole koja uvijek može držati nasilje pod papučom.

Konačno, akteri, kad jednom pristanu na igru, znaju da će njihovi tajni životi biti secirani uživo, pred milijunskim auditorijem. No, oni pristaju na to. Uz minimalnu prisutnost glume otvaraju dušu i nadaju se da će im publika, ili sama transcendentalnost emisije, pružiti oprost ili barem utjehu. Barem će izreći ono što ih muči i čuti ono što su zaslužili. Proći će kroz svojevrsnu katarzu. Dakle, u showu Jerryja Springera akteri na pozornici vrlo su spontani, ali je itekako izrežirana okolina, mizanscen emisije. Njezin je koncept postavljen dekonstruktivistički od strane koju bismo mogli nazvati egom.

Usporedit ću Springerov show s nekim domaćim emisijama, koje imaju nekoliko dodirnih točaka. Latinica, na primjer, tu stoji nešto slabije, jer je Denis Latin praktički sam i nema one publike, osim toga nema konsenzusa u publici. Sporedni likovi Latinice, oni kibiceri što sjede ukrug, imaju djelomično ulogu publike, ali vrlo malu. Osim toga njihova je mucavost i trema nevjerojatna kad se usporedi s američkom publikom. Suprotno Springerovu showu, akteri Latinice vode glavnu riječ. Nitko im se ne izruguje ako kažu neku glupost. Konceptualno, Denis Latin zaista je samo voditelj. Konačno, televizijski auditorij ne identificira se s publikom kao u slučaju Springera, nego s jednom ili drugom stranom u prepirci. U krajnjem slučaju s idom ili s alter egom.

Talk show Željke Ogreste nešto je bliže Springerovu, sudeći po dozi humora i po ulozi publike, koja preraspodjeljuje, vidjeli smo, odnose snaga i otkriva gdje je postavljen frojdijanski ego. Zbog toga imamo osjećaj da taj show upravo i ne ide do kraja. Da uvijek preostaje nekakav ostatak, da se uloge u njemu dokraja ne razobličuju. Taj osjećaj nastaje zato jer mi ipak nismo Amerikanci.

Rade Jarak