Srednja žalost

Srednja žalost

Budući da je Boris Godunov, bilo u izvornoj verziji ili u Korsakovljevoj instrumentaciji ruska muzička drama a ne belkantistička opera, valjalo bi izvedbu prvenstveno vrednovati po tome koliko je ona ruska u duhu, a to baš i nije bila

Georgij Paro završio je svoj intendantski mandat u punom vlastitom zadovoljstvu. Režirao je još jednu operu — preciznije muzičku dramu, svog omiljenog (to se može lako zaključiti jer je od premijere Hovanščine 2. prosinca 1999. prošlo tek nešto više od dvije godine) skladatelja. Postigao je da cjelokupni operni pogon više od mjesec dana (točnije gotovo šest tjedana) ne izvede nijednu predstavu zbog temeljitih priprema Borisa, što je do sada nezapamćen slučaj koji će ući u povijest. I uspio je namaći sredstva (vrlo velika!) da za svoj projekt osigura najveće ime i najljepši glas koji se u Zagrebačkoj operi čuo za cijela njegova mandata. I naposljetku, ali toga smo češće bili svjedoci u novijim vremenima, osigurao je glamourozni događaj. Ali, nije uspio uvjeriti cijelu publiku u umjetnički domet svojega postignuća jer su se, zacijelo prvi put u HNK-u, pri završnom poklonu, osim aplauza začuli i, najviše s balkona, uzvici »bu« upućeni njemu i dirigentu. Ravnatelj Opere Vladimir Kranjčević pri kraju svog mandata, pak, uspio je razviti privid kako su zbog mogućnosti da za svoje dirigentske projekte osigura velika imena oni i najuspješniji. Publika željna pravih velikih lijepih opernih glasova, u vremenu kad joj se nudi obilje zborskih pjevača, s oduševljenjem je slušala prelijepi glas pobjednika međunarodnih pjevačkih natjecanja »Voci Verdiane« i »Luciano Pavarotti« Paate Burchuladzea. Doživjela je konačno na svojoj pozornici, što je nekad bilo gotovo redovito, pjevača svjetskih scena. I mogla je burnim pljeskom čestitati 40. obljetnicu umjetničkog djelovanja svojoj omiljenoj primadoni, također pjevačici svjetskog ugleda Ruži Pospiš-Baldani. I?

Nemoguća usporedba

Pokušat ću (ako je to uopće moguće) potpuno zaboraviti Borisa Godunova s kojim je Zagrebačka opera prije četrdesetak godina postizala uspjehe po doslovce cijelome svijetu (Parizu, Holland festivalu, Berlinu, Napulju, Japanu), jer je usporedba sasvim nemoguća, i potpuno se usredotočiti na ovu njezinu realizaciju remek-djela Musorgskog, s tek malim prisjećanjima na nedavnu Hovanščinu, njezin bitno bolji scenski okvir istih realizatorica — scenografkinje Dinke Jeričević i kostimografkinje Diane Kosec-Bourek, stilski primjerenije nastupe Tomislava Neralića i Ivice Šarića i razrađeniju kreaciju Zrinka Soča te bolji udio zbora.

U načelu nemam ništa protiv toga da se izabere instrumentacija Rimski-Korsakova ako se polazi sa stajališta eufoničnosti, iako se u svijetu danas uglavnom izvodi izvorna skladateljeva verzija. Međutim, izbor zvukovno raskošnog Korsakova sugerirao bi adekvatnu scensku prezentaciju. Ova sasvim škrta i ogoljela scena poluvisokih metalnih zidova i drvenih praktikabla, prije bi korespondirala s oporim originalom Musorgskog. I dok su kostimi u Hovanščini bili njezin gotovo najbolji dio, ovdje su se kretali od bajkovitog, iz Puškinovih bajki proizišlog Ksenijinog kostima, preko svojevrsne Borisove spavaćice, do polugologog Vidovitog. A valjalo je usuglasiti i pitanje »brada ili ne«, koje u ruskoj povijesti nije samo modni detalj već ima daleko širu povijesnu konotaciju. Režija Georgija Para kretala se od deskripcije Borisovih halucinacija (umoreni carević u klatnu sata) do nametljive prisutnosti okrvavljene plahte koja je najvjerojatnije sugerirala osnovnu tematiku djela (kao i pojava carevića ne vrhu stubišta na početku). Unutar toga teško je protumačivo obostrano ulaženje zbora u redovima pred sasvim imaginarnom crkvom Vasilija Blaženog, nespretno tehnički (iako dobro u zamisli) riješeno okretanje Borisa na prijestolju u prizoru krunidbe (gdje je pozornost gledatelja usmjerena prvenstveno na to hoće li se netko od onih koji ga nose okliznuti na tako skučenom prostoru), ali i dobro zamišljen kraj s dolaskom Dimitrija i Rangonija, i Vidovitim (iako to nema uporište u partituri, jer se Vidoviti pojavljuje na kraju Kroma, ukazujući na jednako zlu sudbinu Rusije s novim kao i sa starim gospodarom). U toj mješavini realnosti i nadgradnje izmaknuli su likovi Šujskog — kontrapunkta Borisu i u krajnjoj liniji upravljača njegovim životom, i Rangonija koji ima gotovo istu ulogu kod Marine. Poznavajući kreativnost Zrinka Soča, prije bih rekla da je ovakav — isključivo ulizujući Šujski, plod redateljske koncepcije, dok kod Vitomira Marofa nisam sigurna.

Ponovni susret

Budući da je Boris Godunov, bilo u izvornoj verziji ili u Korsakovljevoj instrumentaciji ruska muzička drama a ne belkantistička opera, valjalo bi izvedbu prvenstveno vrednovati po tome koliko je ona ruska u duhu, a to baš i nije bila, a pojedinačna ostvarenja ocjenjivati u smislu potpunog stapanja tona i scenske igre. Po mojem je mišljenju u tome najuspjeliji bio Ozren Bilušić kao Varlaam. Tome su težili, ali malo prenaglašeno, i Ivanka Boljkovac kao Krčmarica, Martina Tomčić kao Fjodor i Mladen Katanić kao Misail, dok je karakterizacija lika bila temeljna kvaliteta Hrida Matića kao Grigorija-Dimitija. Dominantna vokalna usmjerenost s lijepim pjevanjem i lijepim glasom karakteristika je nastupa Paate Burchuladzea u naslovnoj ulozi i Ivice Čikeša kao inače malo presvijetlog Pimena. Miljenka Grđan lijepo je pjevala i bila nježna Ksenija, Cecilija Car solidna Dadilja, Željko Grofelnik, na žalost, zbog velike udaljenosti slabo čujni Ščelkalov, a Ivo Gamulin upečatljiv Vidoviti, što je i publika znala nagraditi. Korektan je bio doprinos Alena Ruška i Siniše Galovića. Cjelovit i lijep bio je i nastup Ruže Pospiš-Baldani u ponovnom susretu s ulogom kojom je započela njena velika karijera! Tako se dogodilo ono što se kod Borisa Godunova ne bi očekivalo: ključni dramaturški prizor dijela između Borisa i Šujskog prošao je gotovo nezapaženo, a zvukovno blistav finale dueta Marine i Dimitrija izmamio je oduševljeni spontan aplauz.

Glazbeno vođenje izvedbe protjecalo je u jednoličnom tempu, što je »odužilo« njezino trajanje, pogotovo do prve pauze. Trajno nerazgovjetan orkestralni zvuk nije dopuštao cjelovit uvid u genijalnost partiture, a doprinos zbora (zborovođa Robert Homen) bio je preglasan. Oblikovanje svjetla Miljenka Bengeza bilo je štedljivo, a koreografija i scenski pokret Miljenka Vikića pomogli su da se osobe dobro kreću scenom (što je u nekim drugim produkcijama izrazito loše).

Ukratko, da je ovaj Boris bio tek jedna od primjerice pet premijera Zagrebačke opere u sezoni, podlijegao bi standardnom vrednovanju i ne bi se bitno izdvajao (osim, naravno, zbog nazočnosti izuzetno lijepoga glasa jednog svjetskog umjetnika) od općeg dometa. Ali za premijeru koja se mjesecima najavljuje kao »događaj sezone«, koji je po svim dostupnim podacima iznimno skup, i zbog kojega je vladalo pravo izvanredno stanje u Operi — premalo!

Marija Barbieri