Školski pravopis — pokušaji, ali promašaji

Mislim da je ipak jedini izlaz prihvatiti pravopis trojice autora, možda i malo dotjeran u pojedinostima, makar se i izložili bijesnim napadajima onih što bi bili nezadovoljni takvim rješenjem

U utorak 26. veljače sva su tri zagrebačka dnevnika objavila da nije uspio natječaj koji je Ministarstvo prosvjete bilo raspisalo za školski pravopis. Taj je natječaj objavljen u tisku 8. lipnja 2001. i vrijedio je do 31. prosinca iste godine. Propozicije toga natječaja zahtijevale su da rukopis bude u skladu s umjereno fonološkom tradicijom hrvatskoga pravopisa, da se poštuju stečene pravopisne navike hrvatske jezične zajednice, da načinom izlaganja pravopis bude primjeren školskim priručnicima, da se izbjegavaju dvostrukosti i iznimke, da pravopis bude dug do deset autorskih araka, s time da najviše dva donose pravila, a ostali da budu rječnik, da u pravopisnom rječniku riječi budu naglašene, i konačno, da pravopis bude izrađen na primjerima iz važećih školskih udžbenika i priručnika.

Još 28. lipnja osvrnuo sam se u ovoj rubrici na taj natječaj. Bio sam veoma skeptičan, smatrao sam da je rok prekratak, da nikako nije moguće izbjegavati dvostrukosti i iznimke ako one postoje u samome normiranom obliku jezika, a da je posve neprimjeren zahtjev da rukopis bude ograničen na dva arka pravila i 8 araka rječnika. Osim toga, pitao sam se kakve hrvatske fonološke pravopisne navike valja poštovati — one iz sedamdesetak godina (uz kraće djelomične prekide) uporabe Brozovih, Broz-Boranićevih i Boranićevih pravila, to jest od 1892. do 1960, ili pak treba poštovati navike stečene u trideset godina od pojave novosadskoga pravopisa 1960. pa do 1990. To u propozicijama nije rečeno. I na koncu, veoma je ozbiljno traženje da se u tako kratkom roku rječnik akcentuira, a pomalo je bilo neozbiljno tražiti da pravila budu izrađena na primjerima iz važećih školskih udžbenika i priručnika — koji su to važeći u sadanjoj udžbeničkoj zbrci?!

Koliko je rukopisa uopće pristiglo

Moja se skepsa pokazala opravdanom, natječaj nije uspio jer i nije mogao uspjeti. Iz novinskih napisa nije moguće dobiti pravu sliku o radu povjerenstva koje je trebalo procijeniti rukopise pristigle na natječaj. Nije jasno ni kako je formirano to sedmočlano povjerenstvo Ministarstva prosvjete sastavljeno od jezikoslovaca, metodičara i srednjoškolskih profesora hrvatskoga jezika. U početku je bilo jedno drugo povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika koje su imenovala razna tijela zainteresirana za jezičnu problematiku. No pogledajmo što se iz objavljenih novinskih napisa može saznati o ocjenjivanim rukopisima. Nije posve jasno ni jesu li stigla četiri rukopisa (»Večernji list«), ili tri (»Jutarnji list«), ali nekakva se slika ipak može dobiti iz tih napisa.

Jedan rukopis nije uopće uzet u obzir — sastojao se od samo sedam listova (3 lista pravila i 4 lista rječnika), a predlagao je, razrađujući novim dodatcima nedavne ideje prof. dr. Ive Škarića, da se ukine slovo ći ostane samo č, da se umjesto dž i đ piše dy, a da se dvoslovi lj i nj zamijene dvoslovima ly i ny. To se, vjerojatno, netko jednostavno našalio s natječajem. O konkretnim značajkama dvaju (ili triju?) rukopisa koji su razmatrani, nije moguće iz novinskih izvještaja mnogo saznati. Može se pretpostaviti da su bili rađeni ugledanjem ili na pravopisna pravila Babića-Finke-Moguša, ili na ona u Anić-Silićevu pravopisu, ali bitno je da su svi rukopisi odbijeni, kao što sam već rekao, to se moglo unaprijed predvidjeti s obzirom na uvjete i propozicije samoga natječaja.

Nakon neuspjeha s natječajem za izradbu školskoga pravopisa postavlja se pitanje što da se sada radi. Obnavljati sličan natječaj očito nema smisla, to bi najvjerojatnije opet bio gubitak vremena, jer nema ni najmanje garancije da bi natječaj uspio, a kada bi i ispalo sve najbolje, dobili bismo tek školski pravopis, a hrvatsko društvo i kultura ostali bi i dalje u sadanjem stanju pravopisnoga bezakonja. Naime, s neodređenim se statusom nekako priznaje četvrto (ne peto!) izdanje Babić-Finka-Moguševa pravopisa i četvrto izdanje Anić-Silićeva. U praksi se jedni odlučuju za jedan, drugi za drugi, a treći, kojih je najviše, ni za jedan pravopis, nego kombiniraju oba ili pišu kako im padne na pamet. To je sadanje stanje, a vlasti se drže oportunistički, čekaju da se nekakvo rješenje pojavi bilo od kuda, a da same vlasti ne budu ni za šta krive i da im nitko ništa ne prigovara, nego da svi budu zadovoljni.

Vlasti ne žele donijeti odluku

Iznesavši takav sud o sadanjem hrvatskom pravopisnom stanju i o držanju prosvjetnih i drugih vlasti, dužan sam to malo podrobnije i konkretnije objasniti. Radi se o tome da prosvjetne i druge nadležne vlasti ne žele u sadanjoj situaciji donijeti nikakvu odluku. Vlasti su svjesne da je pravopis trojice autora stručno kvalitetniji i da bolje odgovara fonološkoj tradiciji Brozovih, Broz-Boranićevih i Boranićevih izdanja (njih ukupno 17 od 1892. do 1951!), ali ne žele se za nj odlučiti, svjesne da bi takva odluka izazvala žestoke reakcije nekih utjecajnih krugova u hrvatskom društvu. Ne žele se vlasti odlučiti ni za Anić-Silićev pravopis, svjesne da on ima niz stručnih nedostataka (već obrađenih u jezikoslovnoj kritici) i da, s druge strane, nastavlja bitne postavke novosadskoga pravopisa, koji je također fonološki, ali zasnovan na drugoj fonološkoj tradiciji. Izbor Anić-Silićeva pravopisa izazvao bi dakle i stručne i načelne prigovore, a vlasti i to žele izbjeći.

Priznali mi to ili ne, to je sadanja situacija što se tiče hrvatskoga pravopisnog pitanja. Naravno, trebalo bi predložiti bilo kakvo rješenje. Neki misle da bi nekakvo kvalificirano tijelo trebalo izraditi kompromis između dvaju postojećih pravopisa, onoga trojice i onoga dvojice autora, pa da onda neko zaista stručno povjerenstvo izradi pravopis prema tome kompromisu. Nisam uvjeren da bi to bio dobar put — između dvaju postojećih pravopisa nisu praktički moguća kompromisna, srednja rješenja, tu je u konkretnim pitanjima ili-ili, s time da je jedno rješenje dobro, drugo nije. Mislim da je ipak jedini izlaz prihvatiti pravopis trojice autora, možda i malo dotjeran u pojedinostima, makar se i izložili bijesnim napadajima onih što bi bili nezadovoljni takvim rješenjem. No to je moje mišljenje, a kako će biti, vidjet ćemo.