S pozornice na neurologiju

Nekoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu postojao dr. Milanović sa svojim konjskim koktelom u injekciji, koji je, kako se pričalo, i »mrtvog glumca ili pjevača oživio i osposobio za predstavu

Nije rijedak slučaj da put od ludila glume vodi psihijatriji i neurologiji, a u najgorem slučaju u ludnicu, koju imenuju Žutom kućom, baš kao i Fellnerovu i Helmerovu kazališnu zgradu na Trgu maršala Tita. Pri otvaranju Hrvatskog narodnog kazališta 1895, za posjeta cara Franje Josipa Zagrebu, uveličavajući novosagrađenu kazališnu Žutu kuću, u protokolarnoj audijenciji Njegovu Visočanstvu Caru i Kralju Franji Josipu, intendant Hrvatskog narodnog kazališta Stjepan Miletić svrnuvši pogled na listu uvaženih osoba koje će Njegovo Veličanstvo primiti s indignacijom zapisuje: »Opazih da je kazališni intendant tek na 22. mjestu ubilježen, u donekle nelaskavoj zajednici s ravnateljem zemaljskog zavoda za umobolne, oba kao reprezentanti zemaljskih zavoda. Premda bi se možda između zvanja kazališnog ravnatelja i liječnika za umobolne mogla naći i po koja dodirna točka (kako je to nedavno kazališni upravitelj Muller-Guttenbbrun dosta šaljivo izložio), u takvom momentu, gdje je kralj naročito došao da otvori novo hrvatsko glumište, a ne novu ludnicu činila mi se je ta kombinacija ipak neumjesnom!...«

Kreativno ludilo

Osim tog simboličnog, protokolarnog, šaljivog izjednačavanja dvaju zavoda — kazališnog i umobolnog, postoje i nešaljivi primjeri završetka kazališnog puta, kazališne karijere, iz žute kuće u žutu kuću. I sâm sam bio često u posjetu starijim kolegama i kolegicama u njihovoj novoj kući nadajući se da neću slijediti njihov put, vjerujući da pored dodirnih točaka ipak postoji razlika između kreativnog (kazališnog) i bolesnog ludila, premda su u igri čestice zajedničkog materijala, zajedničke ljudske građe: psiha, živci, strahovi, tjeskobe, iluzije i deziluzije, nastranost, abnormalnost, adrenalin, povišeni krvni tlak. I u svakodnevnom životu i na pozornici obistinjuje se ona česta izreka: »Ideš mi na jetra i dižeš mi tlak.« S tom razlikom da ona na pozornici biva intenzivnija i umnožava se u odnosu s mnogim, različitim simpatičnim i manje simpatičnim partnerima-glumcima, s obzirom na podvojenost glumca između privatne osobe i lika koji igra (neka vrsta kreativne, glumačke, shizofrenije), ekshibicije i nasilja nad vlastitom naravi. Moraš se smijati kad ti se plače. I pritom uživati u tom mazohističkom paradoksu. Glumac je prisiljen, osim toga što je glumac, biti i imaginarni, umnoženi, višestruki sam svoj majstor: imaginarni šaptač u vlastitoj glavi, budući da danas na predstavama nema šaptača za razliku od nekadašnjih kraljeva šaptača kojega su katkad i u gledalištu čuli. Šaptači, ako danas i postoje na ponekim predstavama, dosljedni svom zakržljalu zanatu šapću tako da uopće ne šapću.

Glumac mora biti i sâm svoj imaginarni psihijatar i imaginarni neurolog da ne bi prolupao na sceni, da bi svoj povišeni tlak na pozornici držao pod kontrolom, da bi smirio svoju uznemirenost na sceni, mora biti sam svoj liječnik koji obuzdava scensko, glumačko ludilo bez kojega gluma nije gluma. Imaginarni liječnik u glumčevoj glavi mora »glumačko ludilo« privesti zdravlju da bi glumac bio ludo zdrav ili zdravo lud na sceni.

Za svaki slučaj u većim teatrima kao što je Hrvatsko narodno kazalište postoje i pravi liječnici, koji će bolesnom glumcu šibnuti injekciju da bi ga osposobili za predstavu (nekoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu postojao dr. Milanović sa svojim konjskim koktelom u injekciji, koji je, kako se pričalo, i »mrtvog glumca ili pjevača oživio i osposobio za predstavu).

Ŕ propos kazališnog ludila i zdravlja, prisjetio sam se ludog Grka iz Jouvetove knjige Rastjelovljeni glumac. Neki Grk, po svim pravilima lud, provodio je čitave dane sjedeći posve sam u kazalištu, smijući se od radosti i plješćući jer je zamišljao da se pred njim igraju veličanstvene tragedije.

A kad ga je obitelj, uz pomoć lijekova, vratila u zdravlje, kad je došao pameti: »O prijatelji moji, vi me niste izliječili, vi ste me ubili! Bio sam tako sretan! Vi ste me otrgli od najslađe iluzije.«

Improvizacija u bunilu

I meni se dogodilo da su me moji najbliži, i uz pomoć lijekova zamijenivši pozornicu za neurologiju, nastojali privesti zdravlju nakon šoka što sam ga doživio na trećoj reprizi Pirandellova Večeras se improvizira u ulozi gospodina Palmira zvana Gajdica, kada mi se bila pomutila pamet pod pritiskom visokoga tlaka (230/135), plus abnormalni puls, te se nisam sjetio ni jedne jedine Pirandellove riječi u glavnoj sceni improviziranog umiranja, improvizirajući u bunilu kao u snu svojim riječima Pirandellov tekst. Učinilo mi se da mi je božica Mnemosina oduzela pamćenje i sjećanje i da me posjetio Alzheimer, da sam se raspao i prolupao, da sam zreo za ludnicu. I tako sam tako reći, s pozornice stigao na neurologiju kod profesorice dr. Demarin uoči Svjetskog dana bolesnika... Iluzija i zbilja u mojoj su se glumi počele opasno približavati, fikcija i stvarnost stale su se podudarati, kao da ne igram ulogu, nego uloga igra mene, neki detalji iz stvarnog života i uloge kao da su se spojili. Tako, primjerice, ležeći nakon infarkta kao rekonvalescent u komediji Zlatni dečki slušam svoga nećaka Bena Clarca: »— Jutros sam govorio s liječnikom... I sada ti moram pošteno i otvoreno reći... Moraš se povući. Ne smiješ više raditi. Sa šou-biznisom je svršeno...

— Do kada?

— Do sudnjega dana. Tlak ti je nenormalno visok. Srce ti je slabo. Kad bi opet počeo raditi, bilo bi to samoubojstvo...«

Pamet na »kvasinu«

Štoviše, na nesreću, mnogi me prijatelji i znanci svakodnevno uvjeravaju i upozoravaju (za moje dobro) sličnim riječima i argumentima moga fiktivnog nećaka iz komedije kao da sam onaj ludi Grk što je obolio od iluzija izmišljenog svijeta kazališta pa se hitno moram opametiti kad mi je već pamet otišla na kvasinu, da ne ludujem s glumom, da se smirim... I tako sam postao friški privremeni pacijent Kliničke bolnice Sestara milosrdnica na odjelu Kliničke neurologije pod budnim, stručnim okom predstojnice Klinike prof. dr. sc. Vide Demarin, suočen sa životom s onu stranu zdravlja, od kojega vas dijeli samo jedan korak ili neki kvar u glavi da biste dospjeli ovamo, nadajući se da ćete se vratiti onamo odakle ste došli nakon što ste dočekali svoj red u povorkama pred vratima bolesti... Vodite povjerljiv, intiman razgovor s nepoznatim čovjekom pred laboratorijem za ispitivanje mlaza urina: »Kako vaš urin? Je li vam mlaz u redu? Je, čujte, ne bi se moglo reći, tak nekaj šteka, u prostati imam mandarinu...«

Neka starija gospođa, iznenađena što me vidi, ljubazno mi se obraća: »O, gospon Kvrgić, tako mi je drago da vas vidim ovdje među nama. Nemojte nam otići. Trebate nam.«

Vi ste naš!

Prolazeći uskim, zavojitim hodnikom gore prema neurološkom odjelu, zatječem u oblaku dima koji bi mogao nožem rezati grupu pušača s psihijatrije čija lica jedva razabirem. Jedna sjena od zadimljene duhanske fizionomije mi se predstavi: »Ja sam anonimac. Čast nam je pozdraviti poznatog glumca. Dobro nam došli! Vi ste naš.«

»Nažalost, nisam vaš... ja sam za neurologiju«, odgovaram.

»Ne smeta, naš ste susjed. Tako reći u sendviču, jer dolje ispod vas su alkoholičari, a iznad vas drogaši, a vi ste u sredini, u sendviču. Ja sam bio dolje-alkohol, a sad sam gore-droga. Tako vam je to u životu: tko bi doli sad je gori.«

U razmjeni i zamjeni zdravlja za bolest sprijateljio sam se sa svojom bolešću i njezinim propisanim lijekovima u nadi da me nikakvi lijekovi neće izliječiti od iluzija što ih sanjamo u kazalištu da bismo uopće mogli živjeti.