S pola snage
Kad bismo Mladoženju Barillona usporedili s Mačkom u vreći ili Bubom u uhu drugih zagrebačkih kazališta, kvalitativni bi poredak bio upravo obrnut onom kronološkom
Kako nas uči praksa, domaća kazališta i ne krasi repertoarna dosljednost, no s tim smo se na ovaj ili onaj način već pomirili. Da je doista tako, najbolji je primjer u posljednjih nekoliko zagrebačkih sezona francuska klasika, i tu je osim Molierea, koji je pak legitiman izbor i Hrvatskoga narodnog kazališta i Dramskog kazališta Gavella, izazovniji primjer Georges Feydeau. Naime, sad samo treba pričekati i uprizorenje nekog od brojnih komada navodnoga Moliereova duhovnog nasljednika u komici i na pozornici najvećeg kazališta.
No, kad bismo Mladoženju Barillona, novu predstavu na repertoaru Dramskog kazališta, usporedili s recimo Kerempuhovim Mačkom u vreći ili Komedijinom Bubom u uhu, kvalitativni bi poredak bio upravo obrnut onom kronološkom. Iako redatelju posljednjega zagrebačkog Feydeaua Božidaru Violiću nitko ne može zanijekati poslovičnu ispravnost i točnost režije, viđenu i u njegovoj postavi Mizantropa, ipak je intelektualni odmak koji je tu predstavu odveo u nezamjetljivost slično djelovao i na Mladoženju Barillona.
Nametnuta dramska težina
Namjerno se treba prisjetiti režija Petra Večeka ili Jiűíja Menzela, jer čini se kao da je Violić na takvoj podlozi gradio svoju antipoetiku vodvilja. Iako je jasno da svaki Feydeauov komad sadrži gotovo nemjerljivu količinu obrtanja istine u priči, kao i identiteta likova na pozornici ili protrčavanja kroz vidljive i nevidljive prolaze, vrata, puteljke... Violić je iz nekog razloga pokušao takvoj farsi dati dramsku težinu. Određeni prizori, koji bi u drugom, recimo realističnijem, ključu zaista i značili dramske vrhunce, u Barillonu su igrani — gotovo upravo tako. Uzme li se u obzir i suzdržanost dijela ansambla, kao i okvir vodviljskoga nastupa nametnut činovima, pa čak i scenama, dobiva se trajanje od zamornih dva i pol sata koje ostavlja uvjerenje kako je barem onih pola — višak.
S druge strane, scenska mašinerija funcionira u predstavi izvrsno, stvarajući od likova lutke u izlogu i time naglašavajući njihovo robovanje konvencijama iz kojeg i proizlazi nevjerojatni zaplet. Iako je za Feydeauove komade relativno lako napraviti dobru scenografiju, jer treba samo natuknuti građanskost ambijenta i ostaviti dovoljno otvora za uskakanje i iskakanje, Zlatko Bourek decentno je odradio posao scenografa i kostimografa. Važan je suradnik predstave i pijanist Branko Bulić, kojemu pripada kabaretski živa pratnja svih događanja, što pak u nastupu Enesa Vejzovića skreće i u parodiju Lieda.
Neujednačen i nerazigran ansambl
Ipak, svaki vodvilj, kako god postavljen, leži ponajprije na ansamblu — koji u pretpremijenoj izvedbi Mladoženje Barillona još nije našao zajednički jezik i odgovarajuću lakoću, ali ni brzinu igre. Tako su prave fejdoovske likove ostvarili samo Edita Majić kao koketna služavka, dovoljno samosvjesna u odnosu prema poslodavcima, i Janko Rakoš kao mladi prosac s nevjerojatnom frizurom, scenski živahan upravo onako kako se i očekuje. Također treba vjerovati i da je Dražen Kühn, usprkos pokazanom, dobar izbor za naslovnu ulogu jer njegov cinično-komični potencijal ima omjer koji upravo odgovara tom liku, i koji bi razigravanjem Barillona prevorio u njegovu veliku ulogu. Razočarao je ipak Sreten Mokrović, kao suprug koji se pojavljuje da bi još više zamrsio zaplet, jer je ulogom pogrešno pokušao ponoviti karikaturu iz Mjesec dana na selu koja bi u ovom kontekstu ipak trebala biti nešto dinamičnija. Iz uobičajenih osobnih poetika nisu izišli ni Slavica Knežević ni Boris Svrtan, dok je Ivica Vidović zanimljiv tek kao još jedan od povratnika na pozornicu kazališta Gavella. Kao što je Enes Vejzović tek pridodani, iako nedvojbeno komičan, element tako je i Antonija Stanišić samo glumački ukras predstavi koja u podjeli traži i mladu žensku osobu. U ostalim ulogama ovog vodvilja koji to i nije nastupaju još i Josip Marotti, Ljiljana Gener, Zorko Rajčić i Ana Dulčić-Meštrović.
Igor Ružić
Klikni za povratak