Ridley Scott

Ridley Scott

Pad crnog jastreba istovremeno je visoko stiliziran i gotovo dokumentaristički izravan film

Postoje filmovi koje volite premda ne znate zašto. Blade Runnera sam prvi put gledao prije gotovo osamnaest godina, u međuvremenu saznao o njemu sve što se saznati može, a još mi nije jasno zašto mi je toliko drag. Zato što spaja ideje Philipa K. Dicka s poetikom Hamptona Fanchera? Futurizam Syda Meada s Vangelisovom glazbom? Najbolju ulogu Harrisona Forda s labirintskim ekspresionizmom Ridleyja Scotta? Da. Valjda. Kako god bilo, nisam jedini kojeg je ovaj film u dobroj mjeri definirao: Blade Runner prema općem sudu stoji na visokom pijedestalu. Problem je samo u tome što na njemu često nije bilo mjesta i za njegova redatelja.

Torta sa sedamsto kora

Ridley Scott rođen je još 1937, što je najfascinantniji detalj njegove biografije: trebalo je proći četrdeset godina da snimi prvi igrani film, The Duellists, zasnovan na noveli Josepha Conrada. U školi, navodno, nije imao dara ni za što osim likovnoga; tako je završio kao student londonskog Royal College of Art, te se odlučio na karijeru televizijskog art direktora. Njegov prvi kratki film, Boy on a Bycicle, snimljen tijekom studija, dobio je financijsku potporu Britanskog filmskog instituta — što se pokazalo proročanskim: Scott je uskoro počeo režirati epizode TV serija i reklamne spotove, a i glavni glumac filma, njegov mlađi brat Tony, napravio je filmsku karijeru, što je pak zasebna priča.

S dvije tisuće reklama, serijama Z Cars, Adam Adamant Lives! i The Informer te s već spomenutim The Duellists za sobom, Scott je u četrdesetoj godini života bio poznat malo kome izvan branše. Ovo će se promijeniti nakon što mu u ruke dođe scenarij Svemirsko čudovište, ozbiljni remake Tamne zvijezde iz pera Dana O'Bannona. Svojim darom za kreiranje ambijenta i atmosfere Ridley će Scott otvoriti nova vrata kinematskom pričanju priče, te od konačnog filma stvoriti jedan od najvećih filmskih hitova 1979. — Aliena, u nas znanog kao Osmi putnik.

Upravo je izvanredno do koje mjere Alien i danas djeluje suvremeno. »Za mene je film poput torte sa sedamsto kora«, izjavit će Scott kasnije. Svaki kadar, povrh i po strani svoje narativne uloge, za njega se sastoji od što veće razine slojeva koji, u idealnom omjeru, tvore ukupni učinak filmskog iskustva, kakav se u idealnom slučaju ne da podvesti ni pod jedan nazivnik.

Legende o padu

Ipak, ovolika usredotočenost na opsjenarstvo estetike funkcionira u narativnom filmu ako — i samo ako — on posjeduje kongenijalan narativni predložak. Freudovsko čudovište iz Aliena i programirana smrtnost protagonista Blade Runnera u dobroj su mjeri dva najuspješnija Scottova filma upravo zbog toliko izraženog podteksta. Točno, oni funkcioniraju kao uspješne mješavine žanrova (SF/horror te SF/detektivski triler), ali trpe i sve dodatne kore Scottove torte. Ovo nije slučaj i s Legendom (1985), nestrpljivo očekivanim Scottovim prinosom tada popularnom žanru bajke — što iznenađuje, budući da se radi o možda metatekstualno najbogatijem žanru kojeg se Scott u karijeri dotaknuo. Problem Legende leži u pretjerano ambicioznom i ujedno vrlo nespretno sročenom scenariju, kojeg je Scott zapostavio za ljubav vizualnoga. Točno, brojne produkcijske intervencije (film danas postoji u više inačica, uključujući i dvije posve različite glazbene partiture) ostavljaju nadu da bi Legenda još mogla uskrsnuti u neočekivano dobrom obliku — ali neprijeporno je da je komercijalni krah ovog filma označio početak mračnog razdoblja Scottove karijere.

Stjeran u nižu budžetsku kategoriju, Scott u narednih petnaestak godina uspijeva stvoriti tek jedan izniman film — Thelma i Louise, 1991 — dok mu jedini izlet u bogatu produkciju, prigodničarski Kolumbov životopis 1492: Osvajanje raja, zbog niza nesretnih okolnosti brzo nestaje sa scene. Od trilera Someone to Watch over Me (1987) do kvazifeminističkog vojnog filma G. I. Jane (1997), Scottove će narativne i stilske ambicije polako splašnjavati, dok će stvarna poetika njegovih ranijih radova sve više ustupati mjesto dodvoravanju gledateljima. Stariji će brat Scott pritom sve više oponašati mlađeg, dok će putem producentske tvrtke Scott Free čak, neslavno, pokušati i svog sina promaknuti u filmskog redatelja.

Ponovno na vrhu

Baš kad se činilo da je Ridley Scott, prešavši šezdesetu, ostao bijela vrana među bitnim imenima recentne kinematografije, čovjek koji nikada nije ispunio početni potencijal, na scenu su stupili tvrtka DreamWorks i njezin producent Branko Lustig. Gladijator, prvi plod njihove suradnje, preko noći je vratio Scotta u prvu ligu, još dobro pamtimo kako. Uslijedio je Hannibal, dvojbeno ukusan nastavak Demmeova hita Kad jaganjci utihnu, no neprijeporno novi hit. Stekavši tako u nepunih godinu dana bolje financijske rezultate no ikad poslije Aliena, Scott se vratio u uzlaznu putanju. Sve osobine njegova stila iznova su se usredotočile, kreativni je impuls potekao punom silinom.

Treća Scottova suradnja s Lustigom njihov je najzreliji zajednički rad i jedan od vrhunaca redateljeve karijere. Pad crnog jastreba istovremeno je visoko stiliziran i gotovo dokumentaristički izravan film — po prvi put u Scotta! — koji se hvata u koštac s jednim od presudnih događaja suvremene ratne povijesti, pretvarajući njegovu nikad posve dokučivu složenost u jednu od svojih ključnih vrlina. Torta sa sedamsto kora sad biva ispečena od sastojaka koji su utemeljeniji u stvarnosti no ikada ranije, što joj daje najpuniji okus dosad. Treća nominacija za režijskog Oscara i novi komercijalni uspjeh u ovom trenutku pružaju obris Ridleyja Scotta na vjerojatno najvišoj točki karijere: samo se nadam da s nje neće, kao prethodnog puta, tako brzo pasti.

Vladimir C. Sever