Režijska nemaštovitost

Režijska nemaštovitost

Dramaturški dobro osmišljena, ali u realizaciji prilično monotona i režijski posve nemaštovita predstava koja će možda zadovoljiti pripadnike starije generacije i možda nekog ponukati da pročita roman

Talijanska se drama HNK Ivana pl. Zajca Rijeka u suradnji s firentinskim kazalištem Pupi e Fressede odlučila za vrlo ambiciozan pothvat — uprizorenje jednog od najpoznatijih djela talijanske književnosti dvadesetog stoljeća: Lampedusina romana Gepard. U najboljem je slučaju to rezultiralo tek korektnom preslikom romana koja svrhu ostvaruje samo ukoliko je osnovni cilj redatelja Angela Savellija (koji potpisuje i vrlo dobru dramatizaciju) potaknuti gledatelje da ponovno počnu čitati klasike. Ukoliko su njegove nakane ponešto ambicioznije (čitaj: stvaranje predstave autentičnoga kazališnog izričaja), spotiču se o prenaglašenu narativnost koja daleko više pristaje književnosti nego kazalištu, te o prilično plastično oslikavanje društveno-političke situacije i dramskih lica.

Gubljenje snage

Savelli je vješto pronašao temeljne odrednice dramatizacije koje u odnosu na roman točno funkcioniraju, ali u samoj predstavi gube na snazi. Većina dramskih osoba obraća nam se u ich i er-formi, što je doduše jedini način da se donekle sačuva ne samo psihološko bogatstvo Lampedusina romana nego i piščevo tretiranje vlastitih junaka, ali dramske osobe čini više recitatorima nego licima od krvi i mesa. Oni su smješteni u međuprostor između proživljavanja emocija i brehtijanskog odmaka koji nije dovoljno režijski ni glumački razrađen da bi posve dostojno funkcionirao. Sljedeća važna Savellina intervencija izbjegavanje je doslovnog preslikavanja povijesnih odrednica romana te usredotočenje na dva središnja prostora (zvjezdarnica, dvorana za bal) u kojima previre unutarnji svijet protagonista u okviru kojega se odražava drušveno-politička zbilja Sicilije u drugoj polovici 19. stoljeća, kao i ostale likove i njihove međuodnose. Na taj je način monumentalna epskost romana približena intimnoj drami pojedinca, formi mnogo sabitijoj i zahvalnijoj za scensko uprizorenje. Sve navedeno dobro zvuči, ali predstava bi trebala biti redateljski osmišljenija i iznaći vlastitu poetiku da bi opisani onirički prostor zaživio na sceni. Ovako ona zaglibljuje u međuprostoru literature i kazališta, koji ne uspijeva dokraja prikazati sve bogatstvo romana, niti od njega stvoriti autentični scenski izraz. U želji za dvostrukim dobitkom dobiven je dvostruki gubitak, tim očitiji zbog vrlo banalnog i realističkog osmišljenja pojedinih važnih detalja predstave.

Glumački ansambl korektno funkcionira. Među dramskim likovima nema dovoljno interakcije, oni više djeluju poput izoliranih plastičnih skica, svatko u svom svijetu, u vlastitom monologu. U Don Fabrizija to i ne smeta jer on je kao dramska osoba na taj način i utemeljen, ali drugima uvelike onemogućuje dramsku razigranost i dublju razradu. Najbolje se snašao Bruno Nacinovich, čiji je Don Calogero autentičan i uvjerljiv predstavnik novoga društva koje dolazi na vlast. Andrea Bruno Savelli šarmantno je i mladenački dočarao Tancredija, iako mu nedostaje toliko puta spominjan ironični podsmijeh. Elvia Nacinovich korektno je utjelovila Mariu Stellu, iako, čini se, bez osmišljena stajališta prema njoj. Monica Menchi suptilno je, ali ponešto preravno odigrala Concettu, a Ivna Bruk (Carolina) unijela je na scenu mladenačku vrckavost i razigranost. Marzia Risaliti vrlo dobro ostvaruje lik rasne ljepotice Angelike. Giovanni Fochi tehnički je dobro utjelovio glavni dramski lik — Don Fabrizija, iako mu nije uspio udahnuti dovoljno introspekcije, te dokraja prodrijeti u njegov kompleksan, melankolični i dekadentni karakter. Predrag Sikimić predvidljivo je i korektno odigrao Carla Cavriaghija, a najslabiji je dojam ostavio Gualtiero Giorgini u inače vrlo važno o ulozi Padre Pirronea.

Dobra scenografija

Scenografija Mirca Rocchija (koji potpisuje i realističku kostimografiju) jedan je od boljih segmenata predstave. Njezin je središnji element golema okretljiva polukugla, koja po potrebi postaje dio zvjezdarnice (svojevrsna maketa planeta) ili pak, s obzirom da je s druge strane šuplja — prostor sobe.

Dramaturški dobro osmišljena, ali u realizaciji prilično monotona i režijski posve nemaštovita predstava koja će možda zadovoljiti pripadnike starije generacije i možda nekog ponukati da pročita roman. Toplo preporučujem isključivo čitanje romana.

Tajana Gašparović