Probuđena kamera

Probuđena kamera

Sve je manje dokumentarac sinonim ružnom i traumatičnom sjećanju. Vrijeme je učinilo svoje

Odgledavši prošlogodišnju, 33. reviju hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, ponadao sam se: nije li na pomolu povratak vjere u dokumentarac i dokumentarizam? I brojem i dosegnutim dometima dokumentarci su, naime, do te mjere obilježili Reviju, da sam, pišući o njoj, tu slutnju probuđene vjere u dokumentarizam okrstio, onako esejistički neobavezno — novim trendom amaterskog pokreta. Danas, tek nekoliko mjeseci poslije, s neskrivanom radošću, pronalazim u našim filmskim zbivanjima podosta razloga za uvjerenje kako baš i nisam mnogo pretjerao. Štoviše, valjat će neznatno i proširiti polje promatranja: uočene kvalifikacije ne odnose se samo na tzv. amaterski film, nego na kinematografiju u cjelini. Dostojanstvo dokumentarca, neka promjena u odnosu prema dokumentarcu vidljiva je i izvanjski: priređuju se svečane projekcije novih dokumentarnih filmova istaknutih autora (Krelja, Žižić), a upravo je u tijeku i akcija Mladi dokumentarni film, mjesto: Hrvatska, vrijeme: devedesete. Tu svojevrsnu retrospektivu (mladog) hrvatskog dokumentarnog filma devedesetih organizira, nimalo slučajno, Kino klub Zagreb, a u suradnji s ADU, Factumom, HRT-om i, opet nimalo slučajno, s Hrvatskim filmskim savezom. Kažem: nimalo slučajno Kino klub Zagreb i nimalo slučajno Hrvatski filmski savez — jer u amaterskim je krugovima poštovanje i njegovanje tradicije nešto što se samo po sebi razumije, svagdje drugdje u nas, nažalost, to je tek rijetka biljka koju treba pažljivo zalijevati.

Možda smo preblizu promjeni koja se dogodila u odnosu prema dokumentarnom filmu da bismo s kompetencijom govorili o svim razlozima pojave. Dogodilo se mnogo toga i u zbilji i u medijima što je utjecalo na promjenu. O nekim od tih događanja bit će još riječi, no nisam siguran da smo svjesni ne samo naglosti nego i razmjera same promjene. Eto, 1997, na 29. reviji hrvatskog filmskog i video stvaralaštva u Rijeci, prije dakle jedva nešto više od četiri godine, u Katalogu Revije napisao sam popratnu karticu teksta koji ni izdaleka ne bi mogao ni predvidjeti ni naslutiti današnje retke.

Pokloniti se filmu

»Reći nekoliko riječi o dokumentarnom filmu na 29. reviji hrvatskog filmskog i video stvaralaštva vrlo je nezahvalna zadaća. Dokumentaraca je, naime, na ovoj reviji vrlo, vrlo malo, pa je teško izbjeći komemorativan ton, govoreći ili pišući o nekoć vrlo popularnom filmskom rodu. Kao da je promatranje i bilježenje života oko sebe — izgubilo na cijeni. Kao da je svjedočenje o najvećoj od svih avantura, avanturi življenja — prestalo biti pažnje vrijednom filmskom senzacijom i provokacijom. Kao da smo zaboravili da je, na koncu konca, u samoj pretpostavci filma — upravo dokumentarizam!

Našlo bi se možda i opravdanja ili, bolje reći, moglo bi se na dugo i široko objašnjavati što je razlog pomanjkanju zanimanja za dokumentarac. U jednoj ratom izmučenoj zemlji dokumentarac kao da automatski asocira na rat od kojeg bi i u sjećanju željeli pobjeći. Odbija nas od dokumentarca i gotovo svakodnevna zloporaba toga roda na televiziji. Nadalje, paradoksalno ali istinito, ne djeluje stimulativno ni sama mogućnost da danas, kad nam je tehnika dostupnija, svatko može, čini nam se, zabilježiti nešto od svoje stvarnosti. A je li baš tako?

Ne bih rekao. Na prividno nevelikim zadacima prepoznaju se majstori. Treba znati promatrati. Treba znati njegovati svoju filmsku radoznalost. Treba znati zatomiti svoju autorsku taštinu, lišiti se prepotentnosti, narcisoidnosti i neprimjerene preuzetnosti svojih filmskih zahvata, treba znati skromno se pokloniti — filmu. A često je to upravo mali, prezreni, gotovo zaboravljeni, ne pretjerano i toliko naglašeno autorski — dokumentarni film.«

Što se dogodilo?

Što se dogodilo u ovih nekoliko godina da status, rejting dokumentaraca naraste od prezrenih, nikom potrebnih do svečanih premijera i respektabilnih retrospektiva? Što se dogodilo nama, što pak filmu?

O. K., rat je sve dalje od nas. Stasao je već naraštaj kojem je rat tek mutna i maglovita mrlja djetinjeg sjećanja. Sve je manje dokumentarac sinonim ružnom i traumatičnom sjećanju. Vrijeme je učinilo svoje. Sve se manje i manipulira dokumentarcem na televiziji. Ne želim, jasno, reći da se televizija karakterno popravila, ne, ne samo da se dokumentarcem ili dokumentarcem na televiziji ne manipulira, nego dokumentarca pa čak ni dokumentarca na televiziji gotovo uopće i nema. I ljudi su željni vidjeti. Vidjeti nešto, a da to nije fulirantski studio u kojem je u goste nekome došao netko jednako tako nevažan bilo u političku, zabavnu, glamuroznu, kviz ili nekakvu petu emisiju. Isti drek!

Ljudi žele vidjeti. Pa i činjenica da tehnika postaje sve manji bauk i da je sve dostupnija, pretvara se u vrijednost. Narasla je, naime, svijest da se kamerom može zabilježiti i mnogo toga drugog, a ne samo kako junior papa, kaka ili slavi neki od prvih rođendana. Zar nisu i njujoršku katastrofu i tragediju zabilježili upravo amateri? Sve je neznatnija razlika između tzv. amatera i tzv. profesionalaca. Svi postajemo svjesni čudesne moći kamere: da zabilježi, da posvjedoči, da prepozna.

Zoran Tadić