Princ u novom kontekstu

Princ u novom kontekstu

Prato Calderonov Postojani princ, djelo tada mladog dramatičara iz 1629, postao je kultna drama, jedno od onih djela o kojima se s posebnim poštovanjem govori nakon legendarne izvedbe Grotowskog iz 1965, jedne od onih produkcija koje su obilježile kazalište dvadesetog stoljeća. Možda je i svojevrsno imaginarno kolektivno sjećanje kazališne publike na kultnu predstavu razlog što se Calderonov komad ne igra često, pa je najnovija produkcija talijanskog Teatro il Fabbricone iz Prata izazvala veliku pozornost. Ne samo zbog Calderona i spomena na Grotowskog nego i zbog imena dobro poznata redatelja Pier'allija, koji se nakon dvadeset godina vratio dramskom kazalištu istražujući baš Calderona. Podsjetimo li da tema sukoba kršćana i islama kojom se bavi španjolski klasik ima nove, ne samo kazališne konotacije. Nakon 11. rujna i događaja koji su mu slijedili Calderon se pokazuje provokativnim repertoarnim odabirom, a Pier'allijeva produkcija, poigravajući se barokom, ali i kičem, na pozornici koja pliva u vodi, složila se kritika i publika, postigla je pun uspjeh.

Kralj Lear á la Ibsen

London Shakespeareov Kralj Lear i dalje je nepresušan izvor redateljske inspiracije, komad za kojim rado posežu najbolji. U jednom od najslavnijih londonskih kazališta Almeidi ovaj ga je put režirao Jonathan Kent, veliko redateljsko ime, koji je i ravnatelj toga kazališta, čiji mandat upravo ističe. Rezultat ove produkcije (čitane ibsenovskim ključem, zapaženo je) kazališno je izniman. Odjeveni u suvremene kostime i postavljeni u interijer, čija se scenografija s razvijanjem tragedije polako raspada i nestaje glumci su (ah, ti Englezi) odigrali majstorski (Lear: Oliver Ford Davies, Goneril: Suzanne Burden, Regan: Lizzy McInnerny, Cordelia: Nancy Carroll), a cijela produkcija nosi sve odlike Kentova ranijeg rada. Ti su onima koji prate englesko kazalište poznati: teatralnost kombinirana s inteligencijom, volja da se preuzme rizik preispitivanja dobro poznatih klasika, majstorstvo u oslobađanju glumaca od stereotipa koji takve klasike često okružuju i poštivanje samog teksta bez suvišnih reinterpretacija. Ukratko, Lear koji se ne smije propustiti.

Japanci ne daju tradiciju

Tokio Japanci nemaju Shakespearea, ali imaju jednako jaku kazališnu tradiciju kao Englezi, zapadnom svijetu znatno manje poznatu. I premda će japanska kazališna prijestolnica Tokio često posegnuti za suvremenim, domaćim i stranim dramatičarima, ono na što se posebno pazi ipak su domaći klasici, koje se često scenski oživljava, redovito bez pokušaja radikalnih kazališnih reinterpretacija. Nacionalno kazalište u ovoj sezoni na repertoaru ima čak dva bunraku-komada jednog od najvećih japanskih klasičnih dramatičara Chikamatsua Monzaemona (1653-1724), najpoznatijeg pisca kabuki- i bunraku-kazališta. Drugom — koje se koristi lutkama kao glavnim izražajnim sredstvom — ostavio je u naslijeđe čak 120 komada, od kojih dva možda najpoznatija (Kuriri ljubavi na Drugom svijetu i Zvuk Tsuzumi bubnja čuo se u Horikawi) sad igra Nacionalno kazalište. Lutke animiraju doajeni lutkarskog kazališta — koje u Japanu ima znatno viši i ugledniji status nego u Europi ili, ne daj Bože, Hrvatskoj — u visokim osamdesetim godinama života. Kako je u tamošnjem tradicionalnom kazalištu običaj, za kazalište treba odvojiti cijeli dan, što su Japanci rado spremni napraviti. Prva predstava počinje ujutro, a druga se nastavlja poslijepodne. Pa dokle traje...

Sprechen Sie Deutsch?

Njemačka kazališta dobro su zastupljena na Internetu, ali najveći broj njih ne drži da bi internetske stranice trebali imati i na engleskom. S weba ovaj put biramo tri njemačka kazališta koja pripadaju među trenutačno najzanimljivije kazališne kuće u zemlji koja za kazališta izdvaja najviše u Europi. Na adresi http://www.kampnagel.de/ hamburško je kazalište kojim od prošle godine ravna Gordana Vnuk i koje se uspostavlja kao sve zanimljiviji kazališni centar. Schaubühne am Lehniner Platz (http://www.schaubuehne.de/) berlinski je teatar koji je ravnatelj Thomas Ostermeier doveo u sam vrh europske dramatike i kazališne umjetnosti, dok na adresi http://www.thalia-theater.de/ možete naći više podataka o još jednom hamburškom kazalištu koje često nastupa po svijetu i u kojem režiraju najpoznatiji redatelji današnjice, kazalištu Thalia. Najpregledniji tragač za njemačkim kazalištima nalazi se na adresi http://www.theaterverzeichnis.de/, gdje ćete moći potražiti i znatno manje poznate kuće od gore spomenutih. Pod uvjetom da vladate njemačkim, dakako.

Jasen Boko