Posjetnica europskoga duha

Dante Alighieri, Nauk o pučkom jeziku iliti De vulgari eloquentia, preveo Vojmir Vinja, naklada Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1998.

Pozornijem će čitatelju jamačno smjesta upasti u oči podatak na kraju podnaslovne obavijesti, podatak naime o godini izdanja. Ni nakon četiri se godine u obzorju moga motrišta ne mogu prisjetiti činjenice, da je slavno djelo najvećega talijanskog pisca svih vremena bilo »recenzirano«, »prikazano«, kamoli pak kritički osvijetljeno ili razmatrano. Velika djela »europske misli« u našem »europskom« a zapravo »američkom žutom« tisku, dapače i u najstručnijim publikacijama, ostaju nešto poput zanemarive prašine nakon suludih pehlivanskih okršaja. Baš kao što se zbilo i s epohalnim prijevodom Ferdinanda de Saussurea, iz istog autorskog pera i uma te iz programa i realizacije istog nakladnika, i Nauk o pučkom jeziku prošao je hrvatskom znanstvenom, uopće kulturnom scenom nezapaženo, ako je uopće i »prošao«.

Danteova knjižica ide u red onih jezikoslovnih studija iz europske starine, koje su suodredile ne samo svoju epohu, nego i našu kulturu do dana današnjega, ostavljajući i nama nevoljnicima u pohranu identične stručne, filozofske, kulturološke, političke i etičke dvojbe glede jezika i jezikoslovlja. U tom redu mogla bi se naći, primjerice, gramatika iz Port-Royala, jezikoslovne rasprave W. von Humboldta, Martina Heideggera, Louisa Hjelmsleva, Ludwiga Wittgensteina, pored dakako spomenutog De Saussurea. Pragmatika nas je danas, doduše, odvela »drugim i drugačijim« smjerovima...

Većina današnjih jezikoslovnih problema, onih »riješenih« i posebice onih »neriješenih«, u Danteovu se prekrasnom djelcu nalazi u stanju zrcalno precizne jasnoće. Nama koji slabo poznajemo talijanski jezik Vinjina je kompetencija hrvatskog znanstvenika podarila prijevod i točan (ako smijem suditi) i lijep (što smijem i hoću ustvrditi), pa možemo slobodno reći, da je hrvatska kultura konačno obogaćena jednim prijevodom za koji će se dugo govoriti da je »klasičan«. Tako lijepim jezikom — rečeno danteovski: »sjajnim, stožernim, dvorskim i saborskim« — odavno u nas nije što prevedeno.

A prevedena su Danteova razmišljanja o naravi jezika, o arbitrarnosti jezičnog znaka, o »formi« riječi tj. o, rečeno s Hjelmslevom, »obliku sadržaja«, o postanku jezika, o razlici između gramatičnosti i govornosti, pa o širokoj lepezi onodobnih talijanskih glavnih narječja (njih 14), njihovih dijalekata, skupina govora i mjesnih govora, zatim o kriterijima izbora one unionis dialecorum, koja bi u osvit talijanskog 14. stoljeća bila imala sloviti kao, današnjim nazivom rečeno, standardni jezik. Dante će se u drugom dijelu svoje knjižice nedvosmisleno izraziti o tome, koji bi to jezik u tadašnjim talijanskim okvirima imao biti »sjajan, stožerni, vladarski i saborski«: to je jezik pjesništva, uže: lirike, što su ga u 13. stoljeću svojim pjesništvom bili ozakonili pjesnici »novoga slatkog (nježnog) stila«. A idealna bi forma, posve aristotelovski, svojevrsna entelehija jezika, bila jedanaesteračka kancona. Time Dante jezikoslovlje prepušta poetici (i obratno), pri čemu ne možemo danas ne pomisliti na, primjerice, Staigera ili Jakobsona.

Prevoditelj međutim nije propustio prigodu da nas kao vrstan učenjak obavijesti o svim mogućim kontekstima Danteova djela. Napisao je dantološku studiju visoke znanstvene razine i široke enciklopedičke razvedenosti. Vinjinu studiju valja držati posebnim djelom, premda joj je prvobitna funkcija praktične naravi: opsežan komentar pisan u knjižnom obliku »podnožnica«. »Fusnote« prevoditeljeve zapravo su razjašnjenja svih Danteovih tekstnih česti, za koje prevoditelj (s punim pravom!) drži da bi današnjem, pa i najobrazovanijem čitatelju, mogle predstavljati misaonu ili izobrazbom uvjetovanu poteškoću.

Tako autor nakon svakog odjeljka Danteova matičnog teksta najprije daje njegov sažetak, bolje rečeno nacrtak (današnji »abstract«), da bi na odnosnim mjestima protumačio: jezično-prevoditeljske dileme, enciklopedičke podatke, imena Danteu suvremenih pjesnika, učenjaka, političara, imena tadašnjih toponima, političke odnošaje, iz posebnog rakursa pak točne prijevode po Danteu citiranih stihova i rečenica suvremenika, i što sve ne. Za nas je međutim od najveće važnosti Vinjino unutarznanstveno kontekstuiranje Danteovih teza i problema u krug današnjih jezikoslovnih, kulturoloških, ako se hoće i općeepistemoloških problema, pa sam se, eto, ohrabren, i ja iz svoga motrišta usudio prizvati neke od misonih sustava koji suodređuju današnje naše znanstvo, a mogli bi potjecati među inima i od Danteovih lucidnih ideja.

Jezikoslovcima će od posebne važnosti biti upozorenje Vinjino na Danteovo očito razumijevanje: gramatičnosti prema »pučkosti«, sustava prema procesu, odnosa koda i obavijesti, posebice pak odnosa pjesništva i (govorenog) jezika, iliti ophodnog jezika. Time je prevoditelj, u dubokoj vjeri koja nijednoga ozbiljnog znanstvenika nikada ne smije napustiti, uputio na korijene našega znanja i znanstva. I glede Dantea valja nam se zapitati, baš kao i glede svih velikih europskih umova prošlosti: A kamo je to zapalo naše (društveno) vrijeme? U »doba slike svijeta«? U »globalno komuniciranje«? U životinjstvo? U »zaborav bitka«? U stanje »homo homini lupus«? U trgovinu svime i svačim, pa i ljudskom naravi, koja, sve ako i obdarena Riječju, zaboravlja na svoje najviše, božansko dobro?

Nauk o pučkom jeziku u hrvatskom prijevodu, s popratnom studijom akademika Vojmira Vinje, čini mi se dobrodošlom posjetnicom europskog Duha, o kojemu danas još uvijek snatre ljudi obdareni sličnim svojstvima a u povijesnim uvjetima bitno različitima.