Pod budnim okom vlasti

Pod budnim okom vlasti

Gordana Muzaferija pozabavila se odnosom komedija Mire Gavrana i društvene zbilje, najčešće na erotskom planu, dok su Darka Gašparevića zanimali zbilja i antizbilja u drami Aiaxaia Radovana Ivšića (nije naodmet spomenuti zanimljive Ivšićeve teze od kojih je krenuo i Gašparović: »Teatar je subvencionirana dosada. Teatar je izmetina vlasti. Ne postoji kriza kazališta nego kriza tijela.«)

Znanstveno savjetovanje Hrvatska drama kao refleksija društvene zbilje u drugoj polovici dvadesetog stoljeća u organizaciji Odjela za kazalište i film Matice hrvatske trajalo je od 21. do 23. veljače, kada je trinaestero predavača iz Hrvatske, Slovenije, Slovačke, Makedonije te Bosne i Hercegovine predstavilo zadanu temu na razini teorije i prakse. Predavanja su bila vrlo zanimljiva pa žalosti (premda ne iznenađuje) mali broj slušatelja. Potkraj prvog, odnosno drugog dana savjetovanja predstavljene su i dvije publikacije: prva knjiga iznimno plodna, često igrana i rado gledana autora Milana Grgića naslova Ne daj se, Njofra koju je uredila Željka Turčinović i izdala Matica hrvatska, te novi dvobroj (7/8) časopisa »Kazalište« izdavača AGM.

Raskrinkavanje negativnosti zbilje

Naslovivši predavanje Igra skrivača duga 35 godina ili od Herakla do Cinca i Marinka Igor Mrduljaš predočio je niz drama od 1958. do devedesetih godina (poigrajmo se prezimenima autora, pa recimo od Matkovića do Matišića) u kojima su autori nastojali raskrinkati negativnosti zbilje. Prevoditelj iz Slovačke, Jan Jankovič, prepoznao je u hrvatskim dramama odigranim na slovačkim pozornicama svojevrstan otpor vlastite sredine prema totalitarizmu, dok se Ana Lederer pozabavila Strozzijevim Dramskim studiom kao primjerom djelovanja pod budnim okom socrealističke vlasti, čija se poimanja umjetničkog nisu podudarala s onima Tita Strozzija, neopterećena ideološkim bremenom. Posegnuvši za dramom Tomislava Bakarića Malj koji ubija Milovan Tatarin pozabavio se vješticama i inkvizitorima, Jelena Lužina vrlo je šarmantno govorila o Gloriji u pravoslavnom kontekstu — Skopje, 1957. Naime, Marinkovićeva drama, nerijetko opisivana kao anticrkveni pamflet, u sredini gdje svećenik nije opterećen celibatom (kao što je to u pravoslavnoj sredini) publici ne šalje sve obilje informacija koje je Ranko Marinković u nju utkao. Tako se i dogodilo da je redatelj Ilija Milčin za skopsku izvedbu Gloriju znatno skratio, čime je narušena sva složenost muško-ženskih, odnosno crkveno-svjetovnih odnosa. Ono, međutim, što Jelena Lužina nalazi najvrednijim u toj predstavi jest kreacija glumca Petra Prlička u ulozi Kozlovića.

Erotski plan društvene zbilje

Zbog niza konkretnih primjera u predavanjima drugoga dana, savjetovanje je dobilo na živahnosti, što se očitovalo i u raspravi... Gordana Muzaferija pozabavila se odnosom komedija Mire Gavrana i društvene zbilje, najčešće na erotskom planu, dok su Darka Gašparevića zanimali zbilja i antizbilja u drami Aiaxaia Radovana Ivšića (nije naodmet spomenuti zanimljive Ivšićeve teze od kojih je krenuo i Gašparović: »Teatar je subvencionirana dosada. Teatar je izmetina vlasti. Ne postoji kriza kazališta nego kriza tijela.«) Adriana Car Mihec bavila se dramom Darka Lukića o blaženoj Ozani Kotorskoj, čija je sudbina (prošlost) usko vezana uz sadašnjost (poticanje rodoljublja). U istraživanju naslovljenu Hrvatska drama u kontekstu komornih pozornica drame HNK od 1956. do danas redateljica Snježana Banović, sada direktorica Drame zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, prikazala je stalnu potragu za drugom, ravnopravnom (po programu, pa time i po važnosti) pozornicom današnje nacionalne kazališne kuće — sva su dosadašnja rješenja bila kratkotrajna ili neprimjerena. Željena pozornica kina Tuškanac zasada je još nedostupna. Slovenski redatelj Marjan Bevk vrlo je iscrpno i ilustrativno prikazao probleme s kojima su se susretali slovenski kazalištarci pri postavljanju Brešanova Hamleta — u težnji da pronađu odgovarajuće narječje u kojem bi likovi bili uvjerljivi kao i u originalu. Napokon se prevoditelj, poznati dramatičar Tone Partljič, odlučio za narječje sela Grabonoša i takvim obilježavanjem lokaliteta osigurao prepoznatljivo ozračje zbivanja.

Carićeve režije

Posljednji dan savjetovanja počeo je s osobnim iskustvima redatelja Roberta Raponje, koji je komentirao veliki broj drama koje je režirao. U isti mah precizno i emotivno, Dubravka Crnojević Carić predočila je posljednje desetljeće redateljskog opusa Marina Carića u njegovoj usporednosti tradicionalnog i suvremenog. Poput svih ostalih i predavanje Marka Kovačevića Rubna drama i društveni kontekst bit će tiskano u cijelosti, što će omogućiti bolji uvid u njegova htijenja.

Premda u gornjem tekstu tek ovlaš dotaknuto, svako od predavanja na trećem teatrologijskom savjetovanju nedvojbeno pokazuje kako je riječ o korisnu okupljanju, jer se do bilo kakva pozitivnog pomaka, između ostalog, dolazi razgovorom. Osvještavanje je nerijetko preduvjet djelovanja. Do sljedeće veljače!

Olga Vujović