Platonska ljubav

Wilde, red. Brian Gilbert

Jedna od najvećih laži koje su nam plasirane tijekom školovanja, a koja se i današnjim učenicima ponavlja te u koju mnogi vjeruju i u svojim iskusnijim godinama, jest ona o neusporedivosti uzvišenih homoerotskih sklonosti starogrčkih filozofa s homoseksualnošću naših suvremenika. Izricanje te laži svjedoči o dubokoj homofobiji, jer jedini je smisao obavijanja plašta uzvišene produhovljenosti oko nedvojbenih homoseksualnih težnji antičkih učitelja prema njihovim miljenicima u tome da se nedodirljivi autoriteti, čije su misaone tekovine ugrađene u temelje zapadne civilizacije, ne unize nečim tako nedostojnim kao što je vulgarna homoseksualnost kakva se danas manifestira. Scenarist Julian Mitchell (autor kultne drame Druga zemlja) i režiser Brian Gilbert, glavni autori filma Wilde (1997), homoerotski odnos Oscara Wildea (Stephen Fry) s mladim lordom Alfredom Douglasom (Jude Law) protumačili su kao slijeđenje dominantno platonske međusobne privrženosti kakva je navodno vladala u odnosima Sokrata i ostalih pederasta te njihovih ljubimaca. Je li takvo tumačenje ponovno motivirano željom za zaštitom lika i djela jednog uglednika?

Diskriminirana ljepota

Čini se da ne. Reklo bi se da su autori, posve suprotno, željeli pokazati kako nema ničeg neprirodnog u erotskoj sklonosti muškaraca za muškarce, pogotovo ne u sklonosti za lijepe mladiće vrhunskog esteta poput Wildea. Relativno čestim prizorima obnaženih mladića, međusobnih muških poljubaca i povremenim prikazima djelića homoseksualnih snošaja vjerojatno se željelo upozoriti (i) na mušku diskriminiranost u medijskoj prezentaciji fizičke ljepote, koja je u naše doba gotovo isključivo rezervirana za ženski spol, da bi onda taj čelični mit o ljepšem spolu, kakve li ironije, u dogmatskoj feminističkoj svijesti bio osuđen kao tobože najveća diskriminacija žena. Wildeova ljubav za mladog lorda naravno jest i platonska, kao što je bitnim dijelom platonska svaka istinska ljubav bez obzira o kojim se spolnim relacijama radilo, ali film kao da želi upozoriti i na erotičnost muškoga tijela, u medijima drastično cenzuriranu, te senzibilirati gledatelje na međusoban muški erotski čin. U tome leži njegov emancipacijski potencijal.

Dobrodušan obiteljski čovjek

Film pokriva Wildeov život od povratka iz Amerike preko vjenčanja, stjecanja književno-kazališne slave i homoseksualnih iskustava do fatalne veze s Alfredom, robijanja i naposljetku izlaska iz zatvora i posljednjeg susreta s miljenikom. Koncepcija Wildeova lika pritom je vrlo čudna. Nema u njemu ni traga ekscentričnosti ni superiornosti društvenoj okolini, a tzv. dekadentnost iscrpljuje se u nevinu prisustvovanju Alfredovim seksualnim pothvatima. Wilde je prikazan kao miran, dobrodušan, pasivan i posve nekonfliktan obiteljski čovjek pa se postavlja pitanje kako se u takvu, sasvim nekarizmatičnu osobu, mladi snobovski pustolov poput Alfreda uopće mogao zaljubiti. Autori to pokušavaju motivirati tako što Alfreda smještaju u disfunkcionalnu obitelj i izlažu tiraniji oca pa se slijedom toga sugerira da je on u Wildeu vidio i zamjenskog oca, s obzirom da filmski Wilde ima upravo očinske karakteristike (blagost, dobrota i beskrajno razumijevanje). Premda je takav raspored stvari, s obzirom na dosadašnju sliku Wildea kao nepokorna dekadenta, začudan, on u samom filmu funkcionira. Štoviše, Wildeova raspolućenost na dobra supruga i oca s jedne strane te Alfredova mentora i ljubavnika s druge uvjerljivo zadobiva značajku karakterizacijske dosljednosti (on jednakom prostodušnošću voli ženu i djecu te ljubavnika), a njegova tužna svjesnost o zanemarivanju (niskoerotične) bračne ljubavi i obitelji radi (hipererotičnog) miljenika čine ga i iznimno dirljivim likom. Ukratko, Wilde je neočekivan, ali zanimljiv i izvedbeno solidan pogled na ključno životno razdoblje slavnog pisca.

(Napomena: Film nije objavljen u Hrvatskoj, ali se može posuditi u knjižnici British Councila u Zagrebu)

Damir Radić