Piljci i bublice

Piljci i bublice

Korčulanski krajolik u kojem Bojana često boravi neiscrpan je izvor nadahnuća (Mediteranski ciklus), mira i tišine. U tom podneblju nastali su Piljci i Bublice. Ovo posljednje vrsta je sitnog okruglog peciva. Bojanine su bublice malo veće i tvrđe. One su dobivene kontroliranom deformacijom, sapete užetom od kojeg je nakon pečenja ostao samo zacrnjeni utisnuti trag

Stotinjak radova Bojane Švertasek tek je pomno odabran segment njezina dvadesetpetogodišnjeg stvaranja i prigoda da se baci pogled unatrag. Autoričina samozatajnost, staloženost, smirenost i plahost osobine su na koje danas sve rjeđe nailazimo. Suludi, brzi ritam života u kojem se sve manje rađamo, ali brzo umiremo, masovne histerije, neprekidna i bespoštedna trka za materijalnim bogatstvima sve više obezvrjeđuju duhovno i intimno. Sve smo manje okrenuti sebi samima i prodajemo se (i svoje vrijeme) za nekoliko novčića. Stoga susret s uravnoteženošću duha i djela, barem na trenutak, postaje oaza mira i tišine. Upravo su to asocijacije koje vezujem uz osobnost keramičarke Bojane Švertasek.

Prve ljubavi

Odrastajući uz sveprisutnost gline, pored radova oca Ivana, nakon završetka školovanja na keramičkom odjelu Škole primijenjene umjetnosti 1972, Bojana upisuje slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu i diplomira u klasi prof. Nikole Reisera. Studijski boravci u Veneciji, Pragu i Parizu obogaćuju je novim saznanjima i vraćaju je započetom oblikovanju u staklu i glini. Prve se ljubavi nikada ne zaboravljaju. One su mjerilo i parametri svih budućih.

Zemlja kao tvar koju oblikuje primarni je i jedini kontakt prstiju, dlana i materije. U tom suodnosu umjetnice i prirode nema posrednika. Svaki je alat suvišan (dlijeto, čekić, turpija). Iz amorfne, mekane mase, vlažne i podatne, postupno izranja oblik. Prsti je gnječe, mijese, otkidaju suvišno, dodaju odbačeno, utiskuju i izvlače. Sve je nestalno i promjenjivo. Tako dugo dok ne izroni misao, opipljiva i stvarna. Svijest o obliku, duboko proživljena i promišljena, postaje opredmećena i ponuđena oku. Vizualizacija ideje konačni je domet umjetnosti.

Bojanine skulpture jednostavne su i mirne, izrasle iz zemlje. Minimalističke i organske po obliku, ovalne, jajaste, izdužene, kapljičaste, okrugle, konveksno — konkavne. To su skulpture bez postolja, koje jednako dobro funkcioniraju u prostoru na podu ili vani, grupirane, ali i pojedinačno. One veće, vertikalno postavljene (Bitve, Trn) vraćene u svoj primarni, iskonski milje — prirodu, kao slučajno ostavljene, nenametljive su, a ipak nazaobilazne.

Korčulanski krajolik

Glina obogaćena granulama šamota podaruje obliku stanovitu grubu, zrnatu teksturu površine koja je stoga lišena bogatstva svjetlosnih refleksija. Hrapava, dlanom odnjegovana zaobljena površina prirodnija je i samodostatna. Čak i duboke pukotine u volumenu djeluju slučajno i spontano. One su ponekad prigoda za prihvaćanje neke druge prirodne tvari — šljunak, ugljen, borove iglice ili izmrvljena primorska crljenica. Tako raspukli oblutak postaje Škrapa, mediteranski mikrokozmos koji priželjkuje kišu. Blago uleknuće u jednostavnu ovalnom obliku postaje Zavjetrina, a okrugla plitka udubina asocira na Opet ništa dok skrutnuto staklo u sličnoj konkavi podsjeća na Samo kratki ljetni pljusak. Korčulanski krajolik u kojem Bojana često boravi neiscrpan je izvor nadahnuća (Mediteranski ciklus), mira i tišine. U tom podneblju nastali su Piljci i Bublice. Ovo posljednje vrsta je sitnog okruglog peciva. Bojanine su bublice malo veće i tvrđe. One su dobivene kontroliranom deformacijom, sapete užetom od kojeg je nakon pečenja ostao samo zacrnjeni utisnuti trag. Fructus dissectus (rasječeni plod) naziv je desetak sfernih formi ispunjenih komadićima metala i obojanog stakla koji su pečenjem na visokoj temperaturi rastaljeni i pretvoreni u jedinstvenu krutu, šaroliku, staklastu masu. Niz blago zašiljenih, na jednu stranu povijenih vertikalnih formi (nedvojbeno nalik životinjskim zubima) znak su upozorenja Samo probaj! Naslovi skulptura nerijetko su asocijativni, poetski pa čak i duhoviti.

Kolorit je definiran primarnom bojom zemlje i duljinom pečenja. Nema naknadnog oslikavanja. Dvobojnost se javlja tek kao rezultat taljenja bakrene žice koja utisnuta u glinu pri visokoj temperaturi postaje mrki otopljeni, spontani i nekontrolirani trag na površini. Jednako tako prirodan kao i samo tkivo pečene zemlje koja transformirana u čvrsti oblik prkosi promjenama.

Gordana Skoko