Pazi, oštar pas!

Pas je najčešća životinja u psovkama i pogrdama. Tako se u starijih pisaca oblik psica rabio samo kao pogrdan izraz za ženu (kuja je bio stilski neobilježen oblik), a u Dubrovniku je u tom značenju zabilježen oblik kera. Naravno, danas je sve prešišala kučka sa svojim sinovima

Umiljato štene i bespomoćno dijete brzo rastu i staju na vlastite noge (štene, doduše, brže od djeteta). Kao odrasloga, psa snalazi sudbina svih odraslih. Još od ranog djetinjstva i knjige Maks i Moric žalim pse na čijim su se leđima lomile nepodopštine tih inventivnih huncuta. Kad se s tavice pečeno pile vinulo na udici uvis put krova, kuma Jela zakriči: »Oh, ti ćuko, vražji gade/čekaj, evo i nagrade!« Pa poleti kuhača. »Tužno cvili Hektor pas/jer kriv nije ni za vlas.« Otada su moje simpatije trajno na strani pasa. Pas se sa svojom sudbinom uselio u brojne poslovice: mučiti se kao pas; živjeti kao pas; raditi kao pas; trpjeti kao pas; biti umoran kao pas; biti gladan, žedan, mršav, ljut kao pas; lajati kao pas; istući/prebiti koga kao psa; ustrijeliti kao psa; umrijeti/crknuti kao pas; skitati se/lutati kao pas; izgrditi koga na pasja kola/na pasje ime; podnositi razne nedaće kao pas batine; postupati s kim kao sa psom; na psu rana, na psu i zarasla (predlažem kao geslo hrvatskom zdravstvu, jer isključuje i nepažljivo osoblje i neispravne aparate). Pas se u izrekama javlja i s iskonskom neprijateljicom mačkom (slažu se kao pas i mačka), no danas te beštije mogu poslužiti (i ljudima) kao dobar primjer suživota. Može se činiti opasnijim nego što jest (pas koji laje ne grize), no lajanje (pseće glasanje) i nadlajavanje (ljudska odlika — lajavac, lajavica) otkriva prave razloge te zaglušne buke: ne laje pas radi sela, nego radi sebe. Naravno, umotvore tih lajavaca ne bi ni pas s maslom pojeo. Dakle, pravi pasji život (naš svagdanji) može početi! Vjernost i poslušnost gospodaru ipak ima granica (ne možeš cijeli život puzati kao pas). A onda se budi ćud predaka — valja se sjetiti da pas potječe od vuka ili čaglja — te pas postaje psina, džukela (tur. çakal < perz. šegal, usp. šakal), osvetnik. Psina preneseno znači i zloba, a psost grdnja, psovka.

Kučkini sinovi

Pas je najčešća životinja u psovkama i pogrdama. Tako se u starijih pisaca oblik psica rabio samo kao pogrdan izraz za ženu (kuja je bio stilski neobilježen oblik), a u Dubrovniku je u tom značenju zabilježen oblik kera. Naravno, danas je sve prešišala kučka sa svojim sinovima. U istočnoj Hrvatskoj nije rijedak ni oblik ker (lovački ker), a odatle je izveden i speficičan glagol keriti se, tipičan za rasnoga bećara kakav je bio Đuka Begović, izašao iz pera vrsnoga poznavatelja slavonske duše, Ivana Kozarca. Pravi bećar i nije bećar ako ne tjera kera. U tome računice nema. Postupci su instinktivni — pa kud puklo da puklo! A ne kao u onih vječnih nezadovoljnika zakerala, koji stalno gnjave druge ljude bezrazložnim zamjerkama.

Kad nastupi oštra zima, opet pas uskače u frazu: pasja zima. Kad nastupi nesnosna žega u srpnju i kolovozu, evo ga opet: pasja vrućina. »Pasji dnevi«, kako bi rekao Marulić, »kad Sirij tere pes (zbog rime) najvećma izgori.« Tako se zovu zato — objašnjava prosvjetitelj Relković — »jer za ovo vrime vlada neka zvizda, koju zvizdoznanci psom zovu.« Veliki pas i Mali pas odvajkada su na nebu. Prema njima je u svemir poletio predstavnik pseće vrste prije čovjeka, a sve zato da pomogne čovjeku u ovladavanju svemirom. Bila je to bijela kujica Lajka, koja je 3. studenog 1957. lansirana u svemir kao »posada« ruskoga umjetnog satelita Sputnjik II. Za Lajkom je još podosta pasa snašla ista — znanstvenoistraživačka — sudbina (i smrt za više ciljeve).

Pas im nanu greba!

Kad se pas jednom osilio, postao je jedinica mjere za psovanje (samo ću jednu literarnu, onu Mažuranićevu: »Potkujte ih, pas im nanu greba!«), a potom i mjera prezira prema određenim ljudima (»nevjerni Juda pas, Jezusa ostavi«), osobito druge vjere. »Zapovid je carska taka, da se ovi pas (tj. Osman) zadavi«, pjeva katolički reformator Ivan Gundulić, ne tarući si previše glavu ni petom Božjom zapovijedi (Ne ubij) ni drugima (Ljubi bližnjega svoga...). No ako se stvar gleda s druge — turske — strane, psi će biti oni drugi: »Na noge se, krsti, pseta!« (Mažuranić, naravno.) Mlinaru Simi iz Ere s onoga svijeta obraća se bijesni i nasamareni gazda Marko riječima: »Smrvit ću te, pasja vjero, ne rečeš li: gdje je Ero!« Ali ubrzo će Marko uvidjeti svoju pogrešku pa pomirbeno reći i ovo: »Sima, brate, ne zamjeri, oprosti! Ako si na kvaru, Marko će da plati.« U pjesmi Šljivari A. Šenoa kaže: »Junačku Poljsku psoglavac smrvi.« No zato je tu Kalnik, gradina tvrda: »Neka! Neka! Oštri moj zub te psine čeka.« Hrvati su naime Mongole (Tatare) zvali psoglavci ili pasoglavci jer su bili niska rasta, pognuta držanja, odjeveni u krzna, uvučenih glava u ramena, pa kad su jurišali na konjima, doimali su se kao čopor pasa. A grobnica kralja Pasoglavca nalazi se, prema legendi, u Većkoj kuli, na samoj obali u Starigradu Paklenici ispod Velebita.

Pas kao prijetnja iza koje ne sluti na dobro krije se u engl. kalku psi rata, plaćenicima vrlo dalekima od svake milosti i samilosti. Pas kao prijetnja napadaču, a nama kao upozorenje na opasnost: Čuvaj se psa, Pazi, oštar pas (ili Cave canem još u Pompejima). Taj je pas doduše oštar, ali vjeran čuvar kuće i svoga gospodara te kao takav zaslužuje respekt. Pas je uvijek slika svoga gospodara. No ljepša i čovječnija. Psa, naime, nikada nisu pratile slike tako okrutna ubijanja ni vlastite vrste ni drugih vrsta kao što često i prečesto prate čovjeka.