Opus otvorenih pitanja

Opus otvorenih pitanja

Ova pažljivo pripremljena izložba, iza koje stoji znatan znanstveni i istraživački trud, ne daje konačne odgovore (što joj i ne može biti osnovna zadaća), nego hrabro formulira probleme i nudi jednu od mogućih interpretacija (do danas, svakako, najcjelovitiju), koja detaljno razrađuje temeljna obilježja svih umjetnikovih stilskih ostvarenja

Omer Mujadžić pripada umjetnicima čiji je veći dio opusa ostao gotovo nepoznat, usprkos njegovim vrijednim prinosima oblikovanju hrvatskoga modernog slikarstva, kao i neporecivoj vrijednosti njegova pedagoškog rada na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je bio profesorom više od četiri desetljeća. Na kritičkoj retrospektivi koja se održava u Umjetničkom paviljonu snažno se naglašava upravo činjenica dosadašnjega nedovoljnog poznavanja cjeline njegova slikarskog razvitka. Ipak, valja istaknuti da je pojedine segmente toga opusa povijest umjetnosti visoko vrednovala. O tome svjedoče uvrštavanja Mujadžićevih djela u ključne problematske izložbe (Kritička retrospektiva — Zemlja, 1971; Kubizam i hrvatsko slikarstvo, 1981; Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo: magično, klasično, objektivno, 1994), čime je potvrđen kao važan protagonist iznimno žive i raznolike hrvatske likovne scene dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća.

Pažljivo pripremljena izložba

Retrospektiva Omera Mujadžića u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu organizirana je ususret stotoj obljetnici slikareva rođenja. Autorica izložbe Aida Abadžić Hodžić prikupila je stotinu i sedamdeset ulja, crteža i grafika iz svih faza umjetnikova dugotrajna stvaralaštva. Izložba je zanimljiva posebice zbog predstavljanja velikog broja radova iz privatnih zbirki i činjenice da je za života umjetnik izlagao samostalno samo dva puta (1933. u Salonu Ulrich u Zagrebu i 1978. u Salonu 13 Galerije portreta u Tuzli). Ovo je stoga jedinstvena prigoda da se široka, ali i stručna publika upozna s djelom koje je još jedna od nedovoljno istraženih dionica hrvatskoga modernog slikarstva.

U kataloškom tekstu autorica nas analitički vodi kroz sva slikareva sazrijevanja i stilske mijene, posebno upozoravajući na okolinu u kojoj se formirao i stvarao, te na prihvaćanje pojedinih dominantnih stilskih predložaka vremena, ili pak odbijanje drugih, radi ustrajavanja na bavljenju likovnim problemima figurativnog. Također, napominje se kako bi ova retrospektiva trebala otvoriti nekoliko pitanja koja mogu pomoći u dodatnom razjašnjavanju karaktera cjeline Mujadžićeva opusa — ponajprije, riječ je o pitanju umjetnikova izvornog prinosa hrvatskom slikarstvu (o čemu je povijest umjetnosti već formirala pojedina mišljenja) te o problemu prešućivanosti kasnijih faza njegova stvaralaštva. Naposljetku, otvara se i dilema o osnovnoj odrednici Mujadžićeva slikarstva: može li se govoriti isključivo o akademizmu ili, prema riječima Aide Abadžić Hodžić, »o svjesnom i vrlo modernom propitivanju i osjećanju tradicije«? Ova pažljivo pripremljena izložba, iza koje stoji znatan znanstveni i istraživački trud, ne daje konačne odgovore (što joj i ne može biti osnovna zadaća), nego hrabro formulira probleme i nudi jednu od mogućih interpretacija (do danas, svakako, najcjelovitiju), koja detaljno razrađuje temeljna obilježja značajke svih umjetnikovih stilskih ostvarenja.

Sinteza zagrebačkih i pariških iskustava

Omer Mujadžić rođen je 1903. u Bosanskoj Gradišci, a umro je 1991. u Zagrebu. Već 1918. upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (klasa Ljube Babića), a po njegovu završetku, 1924, odlazi u Pariz, u kojemu tada dominiraju Picassova figuracija, Derainovo preispitivanje klasičnih slikarskih načela te Lhoteova postkubistička manira. U takvu će se dinamičnom likovnom ozračju formirati još nekoliko hrvatskih slikara, poput, primjerice, Ive Režeka, Otona Postružnika i Lea Juneka. Nakon pariškog iskustva i primanja poticaja francuske suvremene umjetnosti, ali i bogate slikarske baštine iz muzeja (ponajprije Ingres), Mujadžić se u Zagreb vraća s razrađenim preciznim crtežom i izrazitim zanimanjem za volumen. Godine 1927. i 1928. sudjeluje na 25. i 26. izložbi Proljetnog salona u Zagrebu, gdje predstavlja velik broj radova s kojima ovoj izložbenoj manifestaciji, na samom kraju njezina postojanja, daje osobit neoklasicistički prinos. Već je Grgo Gamulin, kao njegovo najvažnije razdoblje za karakter korpusa hrvatskoga slikarstva između dva rata, istaknuo upravo tu stilsku fazu govoreći o svojevrsnoj »sintezi Zagreba i Pariza«, odnosno o kombinaciji saznanja stečenih obrazovanjem u zagrebačkoj likovnoj sredini i utjecaja pariškoga suvremenog slikarstva.

Tih godina nastaje nekoliko Mujadžićevih važnih slika. Kvalitetan mali Autoportret (1926) pokazuje sklonost diskretnoj i profinjenoj karakterizaciji, a i ostali izloženi portreti potvrđuju Mujadžića kao dobra portretista. Slika U haremu (1926) odlikuje se istaknutom obrubnom linijom i plasticitetom volumena ženskih tijela, a ulje U kavani (1928) vještinom tonskog rješavanja pojedinih slikarskih dionica. Naposljetku, tu je i često spominjana poznata slika Nogometna utakmica (1929) iz Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, čija je osnovna težnja monumentaliziranje ljudskoga tijela u pokretu.

Okretanje intimizmu

Potkraj dvadesetih godina nastupa Mujadžićeva kratka zemljaška faza (sudjelovao je u osnivanju grupe Zemlja, ali izlagao je samo na prvoj izložbi u Salonu Ulrich 1929), a nakon nje slijedi znatno kolorističko oslobađanje u ciklusima žetelica, mnogim aktovima, mrtvim prirodama i primorskim krajolicima. Tridesetih godina dolazi i do postupna omekšavanja u tretiranju oblika i buđenja dinamike rukopisa. Potkraj prve i u drugoj polovici stoljeća, uz odgovarajuće tematsko usmjerenje (slikanje portreta, interijera i prostora ispunjenih duboko osobnom simbolikom), Mujadžić uvodi svoje slikarstvo u područje intimizma. U posljednja dva desetljeća stvaralaštva umjetnik ustrajno varira prikazivanje likova u interijeru, te u često začudnom i jednoličnom kolorističkom odabiru propituje tonske odnose. Upravo se ta faza, zbog svoje zatvorenosti, okrenutosti osobnom, nedostatka vizualne zanimljivosti i povremenog zapadanja u svojevrsnu maniru, u vrijednosnom smislu nameće kao najproblematičnije slikarevo usmjerenje. Na ovoj izložbi slike iz toga vremena kvantitativno su znatno zastupljene, pa se može zaključiti da je riječ o dosljednu razrađivanju pojedinih tradicionalnih likovnih problema ili, kako ističe autorica izložbe Aida Abadžić Hodžić, »stanovitom zaokruživanju problematike bavljenja tonom«.

Retrospektivna izložba Omera Mujadžića još je jednom potvrdila važnost njegova sudjelovanja u ključnim stilskim ostvarenjima hrvatskoga slikarstva dvadesetih i ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Također, ponudila nam je i dobar uvid u djela iz ostalih, da sada nedovoljno obrađenih slikarskih razdoblja, što zasigurno pomaže boljem poznavanju, sagledavanju i ocjeni slikareva opusa. Uvijek samozatajan, držeći svoje djelo podalje od očiju javnosti i ne povodeći se za modom likovnog trenutka, novim slikarskim istraživanjima i izazovima apstrakcije, Mujadžić je ostao dosljedan vlastitim interesima i uporan u definiranju osobnog figurativnog izričaja, uz neskriveno poštivanje tradicionalnih oblikovnih elemenata. Ova retrospektiva vjerno ocrtava sve vrijednosti, ali i moguće nedostatke takva umjetničkog usmjerenja.

Petar Prelog