Opala pozlata

Zlatni pehar (The Golden Bowl), red. James Ivory

Dugoočekivana treća adaptacija romana Henryja Jamesa (uz The Europeans i The Bostonians) u rukama autorskoga para Merchant/Ivory (plus stalna scenaristica Ruth Prawer Jhabvala) — Zlatni pehar, zatiče ih na poznatom terenu i još uvijek nosi duh njihova prepoznatljiva ozračja — potisnutih emocija dokone, mondene više klase s početka 20. stoljeća, koja se kreće regularnom monotonijom u svom onom vidnom preobilju dostojanstvenih prostora (u ovom slučaju Engleske i Italije), šepireći se u raskoši draperija i frizura, a smještena u pažljivo komponirane kadrove i sofisticiranu (ali dovoljno intrigantnu) priču.

No začudo, nešto nedostaje.

Možda upravo nefilmičnost književnoga predloška — najkomleksnijeg i jezično najzgusnutijeg Jamesovog djela, prepuna moralne ambigvitetnosti; koje uglavnom govori kroz ono što nije rečeno.

Stoga i eksplicitni simbolizam u filmu djeluje u najmanju ruku naivno, a najčešće iritantno; te ono što se na prvi pogled činilo kao idealan projekt za ovaj uhodani trio (potpisnike takvih klasika kao što su Na kraju dana, Howards End ili Soba s pogledom), postaje žrtva rokokoovske slikovne pretjeranosti — kao da će horror vacui nadomjestiti neuspjelo prenošenje neizgovorenih slojevitih nijansi u prebogatoj unutrašnjosti likova. U svom početku podsjećajući na ljubavni trokut iz Scorsesejeva Doba nevinosti, postepeno se pretvara u četverokut i opasnu igru mačke i miša u kojoj se ne zna tko su (ili jest) prave žrtve (-a) a tko oni koji uistinu vuku konce. No i intrigantniji dio priče, onaj Maggiene (u solidnoj izvedbi Kate Beckinsale) kontrole emocija (ali i situacije) u drugom dijelu, ako i podiže opći dojam, završava u jednako monotonom raspletu (koji ostavlja hladnim) kakav je trajao i prethodnih sat i pol. Blijede (samo natuknute) karakterizacije; nepodnošljiva doslovnost, te konstantna tendencija scenarija da baš svaku scenu (koje se vremenom pretvaraju u starinsku modnu reviju repetativnih, pretjerano knjiških, neuvjerljivih i definitivno predugih dijaloga koji zvuče kao da glumci čitaju) učini jednako dugom i teškom, posve uništavaju strukturni dinamizam.

Tako dobivamo djelo toliko nalik naslovnom objektu — napuklo i pozlaćeno, te stoga oku ugodno za gledanje, ali u konačnici beskorisno.

Katarina Marić