Očaj, i ništa više

Očaj, i ništa više

U dramaturškom sklopu, što je samo lijepio fragmente novela bez motivirajućih prijelaza ili pretapanja i odvajajući ih zamračenjima, za neku inventivniju scensku izvedbu nije bilo sluha

Ruke, svemu su krive ruke, zaključio bi Ranko Marinković nakon tragikomedije u dva čina, kako bi se mirna srca moglo nazvati obilježavanje 89. obljetnice njegova rođenja u zagrebačkom HNK. Jer ruke te večeri jednostavno nisu nikoga slušale. Prije svečane premijere predstave Ruke zajedničkoga projekta scene Habunek i Teatra Kiklop na pozornicu je izašao Velimir Visković s mikrofonom i papirima i na čuđenje mnogih umjesto nekoliko prigodnih riječi počeo s čitanjem iscrpnog eseja o piščevu liku i djelu. Ali ruke pametne i vrijedne, kako rekosmo, nisu slušale te su se počele petljati, zbunjeno premetati mikrofon i papire iz jedne u drugu, prijetile šuškavim stranicama da će ih ispustiti i osramotiti vlasnika, dok je lice uvažena književnog kritičara nastojalo zadržati dostojanstven izraz. Bio je to prizor dostojan za neku Marinkovićevu ciničnu novelu. Tko se dosjetio čitanju eseja prije predstave, svaka mu čast. A onda je uslijedio drugi čin tragikomedije, u kojem smo samo s očajem mogli zavapiti kao je moguće od tako rasna i scenski inspirativna predloška napraviti tako mrtvački teatar.

Neinventivna režija

Vodeći se Marinkovićevim motivom ruku što stvaraju i razaraju, miluju i ubijaju, kradu novac i žene Anita Jelić i Stephani Jamnicky upustile su se u dramatizaciju četiriju njegovih novela Ruke, Zagrljaj, Mrtve duše i Benito Floda von Reltih. Spomenute novele smjestile su u okvir kaotična sna što ga sanja Pisac, sna u kojem ga proganjaju vlastite ruke opsjedaju luđaci i fanatici, more strahovi što izvore vuku iz mahnita ozračja prije Drugoga svjetskog rata. Bila je to prilika za uzbudljivu scensku igru tijelom, grotesknim vizurama, detaljem, zvukom, vizualnim doskočicama filmskog izvora, svjetlom i sjenom, svime onim što nudi piščeva novelistika, no umjesto toga dobili smo predstavu opterećenu, rekao bi Artaud, grijehom imitativog kazališta, odveć narativnu u režiji Stephanie Jamnicky i glumačkoj igri. Gledajući ovu, prisjetila sam se druge predstave, Društva ubijenih pisaca grupe Daska, koja je pokazala s koliko se scenske maštovitosti može predočiti represija i groteskonost vanjskoga svijeta koji pritišće um pojedinca. U Daskinoj predstavi uz čarobnu igru sa sjenama i raznim materijalom od žice i papira koji su se pretvarali u sve što je trebalo, umjesto metafore ruku igrale su glave, tri glave koje su izvirale iz poda, dizale se i spuštale kao tipke na klaviru i tragikomično predočavale napore ušutkanih pojedinaca da dokraju izađu iz rupe čiji bi ih poklopac uvijek tjerao natrag dolje. No u dramaturškom sklopu koji je samo lijepio fragmente novela bez motivirajućih prijelaza ili pretapanja i odvajajući ih zamračenjima za neku inventivniju scensku izvedbu nije bilo sluha osim djelomično u scenografiji Alekseja Para s trima prozorima koji su se ponekad zgodno znali iskoristiti, osobito srednji, na kojem se u jednom dijelu predstave pojavljuje projekcija rastrzanih crteža kao odraz kaotična piščeva mozga.

Igra bez odmaka

Marinkovićeve ruke na koje on baca svoj teleskop i promatra ih kako se stišću oko pera i noža, oko tuđeg novčanika, miluju dragu po kosi, svađaju se oko časti i vlasti, ruke koje mame da ih scena oživi svim raspoloživim sredstvima redateljica je materijalizirala u Ivanu Jelić i Mariju Škaričić, koje ljevicu i desnicu igraju tako da jednu ruku drže u džepu, a drugom lamaću po zraku bez neke suvisle i dorađene koreografije pokreta koji bi njihovim udovima udahnuo dušu. Kad neće duša u ruke i tijelo, treba tu apstrakciju privesti makar nasilu i pokušati, barem karakterno, naznačiti dva principa djelovanja pa je tako Marija Škaričić Lijevu ruku odigrala kao neku djevojački buntovnu pravednicu (doduše sa dosta šarma i vrckavosti), a Ivana Jelić Desnicu kao okrutniju i nasilničkim metodama skloniju sestru. Sličnim tipovima igre bez odmaka utjecale su se i u ulogama drugih simboličnih lica, Urugvaja-Paragvaja i Benita, Đ ane i Žigola, Suca i Branitelja... Slavko Juraga u ulozi Pisca što ga progone noćne more u tom je kaotičnom scenskom kolažu bez središta i naponskih silnica pokušao pokazati unutrašnji nemir pred svijetom koji se mrvi, ponekad odveć u grču preuzimajući svojom interpretacijom svu količinu tjeskobne atmosfere koja se mogla postići i drugim scenskim elementima, dok je pak s više opuštenosti odigrao ulogu Džepara, gubitnika u ljubavi. U svakom slučaju Marinkovićeva galerija likova, oni nasilnici, gubitnici, pakosnici, fanatici i ridikuli, sav taj naš mediteranski South Park još čekaju pravo uprizorenje s onakvom pomnošću s kojom ih je pisac stezao u zagrljaj.

Gordana Ostović