Načelo ljudskog oka

Načelo ljudskog oka

Sam autor kaže: »To je arhitektura čije se opipljive granice gube u poetskoj maniri nestajanja. U vremenu kada virtualnost i zbilja više nisu razdvojeni arhitektura mora smoći hrabrosti prihvatiti takvu kontradikciju.«

Nakon što je tijekom 2001. osvojio tri čuvene arhitektonske nagrade, japansku Imperijalnu, talijansku Borromini te britansku Kraljevsku zlatnu medalju RIBA-e, vodeći je francuski arhitekt Jean Nouvel u velikom stilu zaključio prošlu godinu velikom izložbom, postavljenom do početka ožujka u pariškom Centru Pompidou. Do sada najopsežnija prezentacija njegova impresivnog opusa, za koju je sam dizajnirao postav, prostire se na tisuću i sto četvornih metara najgornje etaže pariškog centra moderne umjetnosti, a prema karakteru više je radionica ideja negoli klasična retrospekcija. Obuhvaćajući više od dva desetljeća stvaralaštva, od ranih radova do najnovijih projekata, izložba predstavlja Nouvela kao arhitekta koncepta i konteksta, dematerijalizacije i slika potvrđujući njegov status karizmatične osobnosti suvremene svjetske arhitektonske i kulturne scene.

Rođen 1945. u malom mjestu Fumel na jugozapadu Francuske, Nouvel je u mladosti maštao o slikarstvu, ali se ipak odlučio za arhitekturu. Studij je započeo u Bordeauxu, a nastavio na znamenitoj Višoj školi lijepih umjetnosti u Parizu, gdje je diplomirao 1972. Sedamdesetih se godina kreće u pariškim intelektualnim krugovima oko Paula Virilioa, gdje upoznaje kritičara Georgesa Boudaillea, zahvaljujući kojem postaje arhitekt Pariškog bienala, a ubrzo i scenografa Jacquesa le Marqueta, koji ga uvodi u kazališni svijet. Širokih interesa i snažno društveno angažiran, Nouvel je sklon nastupima u javnost kada su u pitanju arhitektonsko-urbanističke teme: suosnivač je pokreta Ožujak 1976 i Arhitektonske unije te suorganizator legendarnoga kontranatječaja za rekonstrukciju pariškog distrikta Halles, a u okviru Pariškog bijenala pokrenuo je 1980. Arhitektonski bijenale.

Od početka samostalne prakse — a prvi studio pokreće 1970. u zajedništvu sa Françoisom Seigneurom — Nouvel gradi vlastiti stil, pozicioniran izvan okvira dualističkog modernizam/postmodernizam mainstreama. Iako će ga neki zbog inovativne visokotehnološke uporabe materijala (staklo, aluminij, čelik i beton) proglasiti jednim od rodočelnika high-techa, njegova arhitektura naglašena individualizma izmiče svakom pokušaju uguravanja u neku od znanih kritičarskih ladica. Pridajući veliku pozornost harmonizaciji oblikovanja s uvjetima lokacije, njegov je dizajn mekši i poetičniji od radova ostalih predstavnika suvremenog visokotehnološkog izraza. Uvjeren da kreacija ne nastaje ex nihilo, nego nužno mora rasti iz vizije mjesta, Nouvel je istovremeno razvijao dosljedan pristup zasnovan na trajnu istraživanju novih oblikovnih i perceptivnih kakvoća stakla, poigravajući se transparencijom, svjetlom i sjenom. To u konačnici rezultira stalno mutirajućim vokabularom, što je zamjetno kako na razini koncepta tako i u konačnoj ekspresiji. I u kreiranju vlastite pojavnosti Nouvel nastupa samosvjesno. Dojmljiva vanjština čovjeka uvijek odjevena u crno pažljivo je kalkulirana da pridonese imidžu žive legende.

Emocije u posjetitelja

Njegovo stajalište da je arhitektura ponajprije vizualna umjetnost, produkcija slika ogleda se i u izložbenoj instalaciji koncipiranoj kao sustav slika kojima je zasićen polutamni izložbeni prostor. Izveden kao put kroz pet tematskih cjelina, postav izbjegava konvencionalna sredstva prezentacije poput modela i planova oslanjajući se ponajprije na sliku, od malih dijapozitiva do zidnih jumbo-projekcija, što izaziva snažne emocije u posjetitelja. Ulazna sekvenca, naslovljena Bit tvarnosti, svojevrstan je atlas arhitekture u obliku jukstapozicije zidnog mozaika nebrojenih statičnih, odostraga osvijetljenih dijapozitiva i preko njih, u ritmičnoj izmjeni, projiciranih detalja uvećanih do granice prepoznatljivosti. Na uvodni tour de force, što svjedoči o kvaliteti i kvantiteti Nouvelova opusa, nastavlja se druga tematska sekvenca s kompjutorski generiranim slikama izravno zalijepljenim na zid. Hiperrealistična virtualna prezentacija spektakularnost duguje neograničenim mogućnostima kompjutorske grafike, metode što ju je prvi put primijenio u oblikovanju Kulturno-konferencijskog centra u Luzernu. Uz projekte poput Muzeja Guggenheim u Tokiju (2001) i Muzeja evolucije čovjeka u Burgosu (Španjolska, 1999), u kojima istražuje teme krajolika, vegetacije i teritorija što su postale središnje u Nouvelovu radu, predstavljena su i dva muzeja u fazi izgradnje — Musée du quai Branly (Pariz, 1999) te proširenje Muzeja Reína Sofía u Madridu (1999). Krajnji stadij dematerijalizacije arhitekture, trajne arhitektove opsesije, prezentan je nizom projekata poput tornja Dentsu u Tokiju (1998-2003), a američke projekte reprezentira između ostalih studija za hotel Soho u New Yorku (2001-02).

Treća sekvenca razmatra pitanja urbanih strategija u dva velika, opsežno dokumentirana pariška projekta: Seine-Rive Gauche, četvrt Austerlitz-Salpetriere (1993) te Stade de France (1994). Sekvenca broj četiri impresivnim scenama fotografa Georgesa Fessyja, projiciranim u gotovo naravnoj veličini, posjetiteljima pruža virtualni posjet amblematskim ostvarenjima po kojima je Nouvel poznat široj javnosti, od Arapskog instituta (Pariz, 1981-87) koji je radio u suradnji sa Architecture Studio, preko stanovanja Nemausus u Nimesu (19858-7), za koji je na Venecijanskom bijenalu 2000. nagrađen Zlatnim lavom, do novijih ostvarenja Kulturno-konferencijskog centra u Lucernu (1990-2001) i rekonstrukcije Gasometra u Beču (1994-2001).

Arapski institut na Seini

Iako svaka od jedanaest istaknutih realizacija znači važnu, često i prijelomnu točku u njegovu opusu, Arapski institut još najjače zvoni u javnosti. Situiran na istaknutoj poziciji na lijevoj obali Seine, s pogledom na crkvu Notre Dame, centar arapske umjetnosti, kulture i znanosti izgrađen je nakon javnoga natječaja kao jedan od kolosalnih Mitterandovih grands projets. Nouvelovo poigravanje transparencijom, svjetlom i sjenom kulminiralo je u jednom od najfascinantnijih detalja moderne arhitekture, računalno upravljanu sustavu metalnih pokretnih zaslona na južnoj fasadi što funkcioniraju prema načelu ljudskog oka, čime se kontrolira razina i intenzitet dnevnoga svjetla u interijeru građevine. Mehanizirani sustav neprestano je u pokretu, otvarajući se i zatvarajući poput irisa oka, asocirajući u eksteriju na divovski islamski perforirani skrin. Istražujući mogućnosti staklene arhitekture u smjeru dematerijalizacije Nouvel je potkraj osamdesetih izradio projekt za cilindrični stakleni neboder, visine Eiffelova tornja, planiran u La Defensu. Projekt je nazvan Beskonačnim tornjem jer je po ideji autora trebao jednostavno iščeznuti u visinu, stapajući se s oblacima i pariškim nebom. Na istom je tragu i ostvarenje Fundacije Cartier (1991-95), gdje se arhitekt poslužio efektom nestajanja, tako da se gotovo potpuno transparentna građevina pod određenim svjetlom i iz određenih uglova gotovo pa i ne zapaža, o čemu sam autor kaže: »To je arhitektura čije se opipljive granice gube u poetskoj maniri nestajanja. U vremenu kada virtualnost i zbilja više nisu razdvojeni arhitektura mora smoći hrabrosti prihvatiti takvu kontradikciju.« Magiji iščezavanja pridonose produžeci staklenog pročelja i začelja, što rastaču volumen, pa promatrač nije siguran gdje kuća počinje, a gdje završava, dok istom dojmu u vizuri s distance pridonose stakleni paravani što odvajaju predvrt od bulevara Raspail integrirajući u arhitekturu drvo cedra koji je zasadio Chateaubriand još 1823. godine.

Mitterandova era donijela je velike projekte na cijelom području Francuske. U Lyonu Nouvel je rekonstruirao staru operu nadogradnjom metalno-staklenog bačvastoga krova na Soufflotov barokni korpus. Maestralnim rješenjem što izvana asocira na Palladijevu Baziliku ne samo da je razriješio složene programske zahtjeve nego je kreirao i novi znamen grada, koji noću svijetli poput mistična lebdećeg objekta. Za eksperiment socijalnog stanovanja Nemausus Nouvel rabi poznati koncept dvaju paralelnih blokova galerijskoga tipa, eleviranih na pilotise, s oslobođenim suterenom za automobile. Arhitektonska ekspresija na tragu estetike strojeva uporabom jeftinih standardiziranih komponenti, metalnih obloga, ograda, vrata i stubišta, podsjeća na rani modernizam tridesetih, samo u suvremenijoj post-star-wars inačici.

Berlinska stroga pravila

Devedesetih Nouvelova karizma poprima globalno značenje s projektima razasutim širom svijeta. U sklopu rekonstrukcije Berlina gradi Galeries Lafayette u Friedrichstasse (1996). Prilagođavajući se staklenim pročeljem strogim pravilima berlinskog urbanizma Nouvel u interijeru reinterpretira tipologiju robne kuće zamjenjujući poznati atrij pariškoga predloška staklenim stošcima, od kojih najveći raste od razine prizemlja do krova kuće. Iako te neobične forme ne pridonose funkciji, izazivaju u posjetitelja dobrodošao efekt iznenađenja i znatiželje. U ostvarenju Kulturno-kongresnog centra u Luzernu Nouvel manifestira majstorstvo zrele faze. Bez potrebe za dominacijom građevina je suptilno locirana u kontekst obale jezera, čija se namreškana voda i parada plovila reflektira u aluminijskoj oblozi što omata tri različita sadržaja natkriljena impozantnim krovnim diskom.

Posljednja sekcija, jedini osvijetljeni prostor na cijeloj izložbi, rekonstrukcija je arhitektonskog ureda u kojem su postavljeni radni stolovi s osamnaest monitora, gdje posjetitelji mogu istražiti arhiv biroa i dosjee svakog od dvjestotinjak projekata produciranih unatrag dvadesetak godina. Jedina su dekoracija veliki poster stvarnoga biroa te fascinantni friz fotografija svih koautora i suradnika, čime se sugerira da medijski eksponirani frontman ipak najviše pridaje važnosti timskom radu.

Vinko Penezić