Muke po arhivu

Muke po arhivu

Dolazak Centra za industrijsko oblikovanje naštetio je arhivskoj građi. Njegovo proširenje na gotovo čitav prostor onemogućuje rad na studijskoj fotografiji ili uopće na većim zahvatima za bavljenje arhivskom građom. Kako godine prolaze, bavim se razmišljanjem da Arhiv doniram Zagrebu, odnosno Muzeju suvremene umjetnosti, ali pod uvjetom da ostane u prostoru u kojem se sada nalazi, budući da su prema dokumentima zaštićeni sama arhivska građa kao i prostor u kojem se ona nalazi. Da bi se to moglo provesti, počevši od donacije pa sve do radova na konzervaciji, moralo bi se ishoditi da CIO napusti ovaj prostor

S Petrom Dapcem, fotografom i nasljednikom Arhiva Toše Dapca, razgovarali smo o aktualnim problemima s kojima se suočava kao voditelj tog vrijednog arhiva. Arhiv TD, smješten u Ilici 17, sastoji se od tisuća vintage fotografija Toše Dapca, nekoliko stotina tisuća negativa, biblioteke i atelijera u kojem je djelovao veliki majstor svjetlopisnog medija.

Našega sugovornika već dulje muče problemi čuvanja i konzerviranja te primjerene uporabe neprocjenjive zbirke fotografske građe, nastali zbog nepovoljnih uvjeta u prostorijama u kojima je građa smještena. Osamdesetih se u prostorije Arhiva TD useljava Centar za industrijsko oblikovanje (CIO), koji je još i danas tamo.

Ovim razgovorom želimo kulturnoj javnosti ukazati na neke od izazova s kojima se susreću čuvari zbirka hrvatske fotografije.

Petar Dabac djeluje na fotografskoj sceni od kraja šezdesetih (prvu izložbu ostvario je u Galeriji Studenskog centra 1969, a autor je brojnih samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, primjerice Fotografskih dnevnika 1998. s Nobuyoshijem Arakijem, Seiichijem Furuyom i Nan Goldin). Na ljubljanskoj Akademiji likovnih umjetnosti Petar Dabac predaje kolegij fotografije.

Za početak se možemo malo vratiti u prošlost. Recite nam nešto o Arhivu TD i o atmosferi kojom je bio okružen dok je Tošo Dabac u njemu radio.

— Tošo Dabac otvorio je studio u ovom prostoru još 1940. Listajući stare rokovnike i čitajući imena ljudi koji su ovamo stalno dolazili, došao sam do nevjerojatne liste umjetnika, intelektualaca, književnika: Karoly, Nenad Gattin, Ivan Picelj, Mihajlo Arsovski, Boško Petrović, Zdenka Munk, Lea i Vladimir Ukrainčik, Miroslav Šutej, Boris Kelemen, Radoslav Putar, Krsto Hegedušić, Edo Murtić, Oton Gliha, Ordan Petlevski, Želimir Koščević, Enes Midžić. Arhiv je tada imao važnu socijalnu funkciju, Nadahnjivao je trajna druženja i prijateljstva. Velika prekretnica bio je dolazak Marije Braut, tada se druženje intenziviralo, ona je dovela novi krug ljudi. Nastala je tzv. Škola Toše Dapca. Dolazeći ovamo i ja sam stjecao svoj krug, a s grupom svojih prijatelja počeo sam izlagati 1978. Bilo je to mjesto gdje je osnovan časopis »Spot«.

Krenimo in medias res: kakvo je trenutačno stanje građe Arhiva TD i koji su najveći problemi s kojima se susrećete kao njegov voditelj?

— To je arhiv kojim se dovoljno ne koristi, odnosno njime se koristi povremeno; za njega se ne odvaja novac da bi se sanirao i započeli radovi na konzervaciji. Problemi su višeslojni: dolazak CIO-a naštetio je arhivskoj građi. Njegovo proširenje na gotovo čitav prostor onemogućuje rad na studijskoj fotografiji ili uopće na većim zahvatima za bavljenje arhivskom građom. Kako godine prolaze, bavim se razmišljanjem da Arhiv doniram Zagrebu, odnosno Muzeju suvremene umjetnosti, ali pod uvjetom da ostane u prostoru u kojem se sada nalazi, budući da su prema dokumentima zaštićeni sama arhivska građa kao i prostor u kojem se ona nalazi. Da bi se to moglo provesti, počevši od donacije pa sve do radova na konzervaciji, moralo bi se ishoditi da CIO napusti ovaj prostor.

Prvi ugovor s CIO-m sklopljen je s ljudima od kojih danas više nema nikoga. Godine 1984. Općina Centar, tj. Komisija za davanje u zakup poslovnog prostora u društvenom vlasništvu, donijela je odluku da se odobrava zajednički zakup. CIO i ja potpisali smo ugovor o poslovnoj suradnji i zajedničkom korištenju prostorijama, gdje osim ostalih točaka izričito piše da će se »poslovna suradnja između ugovorenih stranaka odnositi na projekte dizajna, izložbenu i izdavačku djelatnost Galerije Tošo Dabac, te čuvanje i obradu arhive memorijalnih elemenata Galerije Tošo Dabac.«

Očito je da postoji potencijal u ovom prostoru za razne fotografske aktivnosti. Kako bi po vašem mišljenju on trebao funkcionirati s obzirom na iskustva sličnih arhiva?

— Fotografska arhivska građa mora biti smještena u dijelu prostora koji treba imati određene klimatske uvjete što osiguravaju trajnost materijala. Ostalim dijelom prostora trebalo bi se koristiti kao radionicom za konzervatorske radove. Osim toga, dio prostora koji mora biti fizički odvojen od građe računalni je sustav u kojem bi se pohranjivali podaci. On bi omogućio strankama da bez izravna dodira s građom, u kratkom vremenu, dođu do svih željenih informacija. Zamislio sam da se u tom prostoru napravi radionica na klasičan način, po svim pravilima za arhivsko čuvanje i izradu crno-bijelih fotografija. Zbirke fotografija napravljenje su po kriterijima i sa stajališta povjesničara umjetnosti, ali sigurno nitko nije provjeravao na koji je način taj materijal obrađen prije nego što je ušao u muzej. Mnogi autori tome ne posvećuju mnogo pažnje. Može se dogoditi da dobijete sliku koja nije dobro fiksirana ili isprana ili koja je bila u nepovoljnim situacijama. Nekoliko puta godišnje mogli bi se održavati seminari baš o zaštiti fotografskih dokumenata. Ovaj je prostor zbog svoje arhitekture idealan za malu galeriju. Postoji i moj arhiv, koji je stvaran po drugom principu; u Tošinu je snimljena zemlja po određenim načelima, kako je primao narudžbe. Tako se u zbirci nalazi ugrađen folklor, arhitektura i urbanizam, industrija. Ja sam više sam bilježio događaje, ali dio zbirke su i stare fotografije, lijepi broj originalnih fotografija naših i stranih suvremenih autora, kolekcija grafika, kao i pristojna biblioteka.

Spomenuli ste da razmišljate o budućnosti Arhiva TD. U kojoj je fazi vaš prijedlog donacije Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu?

— Postoje dokumenti o donaciji i njezinim uvjetima, kao i moj prijedlog od prije dvije godine o funkcioniranju ovog prostora. Ovu kuću gradio je arhitekt Josip Pičman, te je ona vrijedna i po svojoj arhitekturi. Nažalost, prostor je uništen s raznim pregradnjama i ugrađivanjem rešetkastih vrata, a i dizalo je posve propalo. Prije nekoliko godina, dok je na istom katu preko puta bila radakcija »Imperijala«, postavljena je bomba koja je uništila vrata i stakla u stubištu.

Arhiv TD trebao bi dakako ostati u Zagrebu i ponovno zaživjeti. Jeste li možda ipak primili neku ponudu za smještaj Arhiva iz neke strane zemlje?

— Ispričat ću zgodu iz 1991. godine, kad sam osjetio opasnost za Arhiv na ovoj lokaciji. Pogodila me činjenica da nitko iz službe koja je zadužena za privatne arhive nije nazvao ili pitao kako će se postupati u slučaju zračnog napada ili slično. Kako sam u to doba počeo predavati u Ljubljani, dogovorio sam preko nekoliko prijatelja i tadašnjega ministra unutrašnjih poslova Slovenije da se čitav Arhiv u listopadu 1991. preveze u Sloveniju, u Novo Mesto. U Zagrebu sam prethodno numerirao sav materijal i smjestio ga u stotinjak kutija. Jedne noći, dok je trajala uzbuna, odvezli smo Arhiv prema Ljubljani. Na putu sam se predomislio i smjestio građu Arhiva, sve negative i originalne fotografije u Novom Mestu. Arhiv je ostao tamo do trenutka kad se počelo razgovarati o izložbi Toše Dapca u Parizu za vrijeme Mjeseca fotografije. Povremeno sam odlazio u Novo Mesto, ali nije bilo moguće pregledavati cjelokupni materijal. Za povratak materijala bilo je već malo teže, ali sam uspio dogovoriti preko Klovićevih dvora povratak građe u Zagreb. Obavijestili smo i slovensku policiju, koja nam je pomogla da se na početku Arhiv skloni — oni su osigurali pratnju s rotirajućim svjetlima do hrvatske granice! Tako je godine 1992, početkom svibnja, Arhiv vraćen u Zagreb. Prije nekoliko mjeseci primio sam ponudu bečke Albertine za otkup određenog broja Tošinih originalnih fotografija.

Zanima me kakva je vaša suradnja s institucijama koje prate rad Arhiva, Ministarstvom kulture i Gradskim uredom za kulturu. Jeste li dobili službenu potporu? Na koje ste načine pokušavali upozoriti na stanje u Arhivu?

— Nažalost suradnje nema. Još 1992. napisao sam pismo CIO-u i dostavio na znanje Ministarstvu kulture, Muzejsko-dokumentacijskom centru, Zavodu za zaštitu spomenika kulture te Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika jer je tada CIO uvodio računalnu opremu koja šteti fotografskom arhivu. Zbog prirode njihova posla taj prostor postao je frekventan. Oprema izaziva stvaranje ozona koji je vrlo opasan za građu. Odgovor sam dobio jedino od Ministarstva kulture, da poduzmemo odgovarajuće mjere i obavijestimo ih što smo napravili. Dobio sam relevantne odgovore od Rochester Institute of Technology te od Biblioth#que Nationale u Parizu. Fotokopije tih pisama proslijedio sam također CIO-u.

Počela je i priča s Muzejom suvremene umjetnosti 1998, u kojoj sam zamislio Arhiv Toše Dapca i Petra Dapca, a poslije bismo eventualno dodali arhive sličnog sadržaja, te organizirali akciju sređivanja građe i kompjutorizaciju, fotolaboratorij, galeriju, biblioteku, predavanja i seminare o temi konzervacije i novih trendova u fotografiji.

Posljednji korak koji se može poduzeti jest raskid ugovora o zakupu s CIO-om. S obzirom na to da nisam vlasnik prostora, to može jedino Grad Zagreb.

Recite nam nešto o funkcioniranju Arhiva TD s obzirom na poštivanje autorskih prava. Ipak je objavljivanje i reproduciranje fotografija Toše Dapca njegova važna djelatnost.

— Tošine fotografije objavljuju se stalno. Ekonomski to nije isplativo, ali pristajem ući u projekt ako vidim da je vrijedan. Problem je s fotografskim arhivima što je skupo njihovo konzerviranje, za što je potrebna posebna stručnost i poseban materijal. To je dugotrajan posao.

Razgovarala Iva Brezovečki-Biđin