Moj prijatelj Mozart

Moj prijatelj Mozart

Izložena djela iz Beckfordove zbirke otkrivaju ne samo čovjeka koji si je mogao priuštiti sve što mu je srce poželjelo, nego i njegov rafinirani ukus, poznavanje umjetnosti i brigu za autentičnost umjetnina koje je kupovao u Engleskoj i tijekom brojnih putovanja. Još je i danas jamstvo kvalitete ako se za neku sliku ili predmet primijenjene umjetnosti može dokazati podrijetlo iz zbirke Beckford

Već mjesec dana London je oblijepljen plakatima na kojima piše Pariz prijestolnica umjetnosti, a u pozadini je reprodukcija Chagallove slike, pogled na Pariz. Pod tim naslovom Kraljevska umjetnička akademija reklamira izložbu koja sa više od 280 slika i skulptura želi pokazati da su u razdoblju od 1900. do 1968. u različitim pariškim četvrtima stvorena kapitalna djela suvremene umjetnosti. Izložba svakako vrijedna posjeta. No, ako je Pariz prijestolnica umjetnosti, što je onda London u kojemu se održava ova izložba?

U mnoštvu od oko osam stotina kulturnih događanja svake večeri u Londonu pozornost mi je privuklo otvaranje izložbe u galeriji Dulwich. Galerija je prva javna galerija slika u Engleskoj. Zbirka je nastala potkraj 18. stoljeća, a smještena je u postojeću zgradu koju je projektirao slavni britanski arhitekt Sir John Soane 1811. godine. Uz stalni postav najkvalitetnijih djela majstora poput Poussina, Claudea Lorraina, Rubensa, Murilla, Van Dycka, Rembrandta, Watteaua i Gainsborougha, posjetitelji odnedavno mogu uživati i u povremenim izložbama u ovoj, po riječima kritičara »Sunday Timesa«, »najljepšoj maloj galeriji na svijetu«,

Beckfordov novac i ukus

Najnovija izložba uklapa se u stalni postav i arhitekturu galerije Dulwich, jer nas vraća u 18. stoljeće, u svijet Williama Beckforda, jednog od najbogatijih ljudi tog doba u Engleskoj, književnika, skladatelja, vrsna znalca umjetnosti i vlasnika umjetnina i dvoraca. Beckford je bio prijatelj arhitekta Sir Johna Soanea, koji mu je napravio nacrt za galeriju slika u njegovu dvorcu. Izložbu je u suradnji s galerijom Dulwich organizirao Bard Graduate Center, New York, centar za studij primijenjene umjetnosti dizajna i kulture koji je osnovala i vodi Susan Weber Soros, supruga bogataša Georgea Sorosa. Direktor projekta je Derek Ostergard, a u realizaciji izložbe i luksuznog kataloga sudjelovali su brojni vrsni stručnjaci.

Izložena djela iz Beckfordove zbirke otkrivaju ne samo čovjeka koji si je mogao priuštiti sve što mu je srce poželjelo, nego i njegov rafinirani ukus, poznavanje umjetnosti i brigu za autentičnost umjetnina koje je kupovao u Engleskoj i tijekom brojnih putovanja. Još je i danas jamstvo kvalitete ako se za neku sliku ili predmet primijenjene umjetnosti može dokazati podrijetlo iz zbirke Beckford. Brojne su umjetnine nakon prodaje njegove zbirke završile u najvažnijim svjetskim muzejima. On je za života rasprodao veći dio kolekcije, te je ova izložba jedinstvena prigoda da na okupu vidimo barem mali dio blaga što ga je sakupio jedan od najvažnijih kolekcionara na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće.

On je utjecao na promjenu ukusa u engleskoj arhitekturi i kulturi stanovanja, od ponešto hladna Regency-klasicizma prema srednjovjekovnim maštarijama neogotike. Vrhunac te vizije neogotički je dvorac Fonthill Abbey, sagrađen po nacrtima Jamesa Wyata. Slikar Constable opisao je dvorac i njegov perivoj kao čudan, nestvaran i romantičan, iz priče o vilama i vilenjacima.

Građen na brzinu, dvorac s impozantnim tornjem koji je nadvisio i toranj katedrale u Salisburyju nije bio duga vijeka, kao mnoge prave gotičke građevine i on je postao romantična ruševina. Ali po riječima biografa Timothyja Mowla Beckfordov je dvorac ostavio traga na jednom od najvažnijih neogotičkih zdanja, na zgradu Westminsterske palače, sjedištu britanskoga parlamenta.

Profinjeni ukus Williama Beckforda očit je i u narudžbama za stolni pribor, pokućstvo, tapiserije i tepihe koje su za njega izvodili najbolji europski majstori i kraljevske manufakture. Sudjelovao je u izradi nacrta, koji su odražavali njegovu ljubav za renesansom i gotikom. S posebnom je osjetljivošću montirao u zlatne i srebrne okvire antikne predmete od gorskog kristala, ahata, jaspisa, kamenja lapis lazuli i pietra dura te poludragog kamenja. Bio je vlasnik rijetkoga kineskog porculana i istočnjačkog stakla i srebra. Njegovu galeriju slika krasila su djela slavnih talijanskih majstora, kao što su Raffaelova Sveta Katarina Aleksandrijska, Fra Angelicovo Navještenje, Bronzinov Cosimo Medici, Canalettove vedute, da spomenemo samo neke od njih. Samo u Nacionalnoj galeriji u Londonu nalazi se trideset devet slika iz njegove zbirke. Kupovao je i naručivao djela od suvremenih slikara. J. M. W. Turner slikao je njegov dvorac, a Benjamin West obiteljske portrete. No, posebno je bio vezan uz slikare oca Alexandera i sina Johna Roberta Cozensa. Otac ga je učio slikarstvu i s njim raspravljao o književnosti, dopisivali su se redovito sve do slikareve smrti. Sa sinom, koji je u engleskom slikarstvu napravio velik pomak od topografskog do romantičnog slikanja krajolika, putovao je po Europi. Cozens je samo na putovanju 1782. ispunio sedam albuma bilježeći romantični Tirol, krajolike uz rijeku Adige do Verone, zatim preko Padove do Rima i na kraju do Napulja. Uz Johna Roberta Cozensa Beckford je na put vodio i glazbenika Johna Burtona, bivšeg učitelja Johna Letticea i liječnika, dr. Erharta. Nije putovao ni bez poveće količine knjiga, ni najmilijih predmeta. Na jednom od putovanja u Portugal upoznao je sedamnaestogodišnjaka Gregorija Franchija, darovita glazbenika i crtača zanosna izgleda, koji im se pridružio na putovanjima. Nakon smrti Beckfordove supruge Franchi mu je postao ljubavnik, ali i glavni dizajner njegovih umjetničkih narudžbi.

Jedini zakoniti sin londonskog gradonačelnika

William Beckord (1760-1844) bio je romantična osoba, daroviti pisac o kojemu su kružile mnoge priče, od kojih je neke teško, a možda i nepotrebno, dokazati. Je li istina da je on sa šest godina skladao melodiju koju je njegov osmogodišnji prijatelj Mozart preradio u Non piu andrai u operi Figarov pir? Istina je, da je Beckford svirao duete s Mozartom, melodija je vrlo jednostavna, a njegov ga učitelj opisuje kao iznimno talentirano dijete. Talijanski umjetnik Andrea Casali naslikao je Williama upravo u toj dobi, prikazujući ga kao ozbiljno dijete s pticom na kažiprstu, možda simbolično naglašavajući njegovu muzikalnost i poletnost. William je uz engleski govorio i pisao francuski već u četvrtoj godini, a latinski je učio od sedme, kao mladić govorio je sedam jezika. Jedini zakoniti sin londonskoga gradonačelnika koji je bogatstvo stekao nasljedstvom od plantaža šećera u Jamajki, William je ostao bez oca u desetoj godini i odgojen je isključivo u vlastitom domu, pod velikim majčinim utjecajem. U Švicarskoj je studirao, a kao dio obrazovanja svakog uglednog mladića otišao je na Grand Tour, putovanje Europom uz obvezan boravak u Italiji. Boravak je uskladio s opernom sezonom i nastupima kastrata Gaspara Pacchierottija.

Iste godine kada je postao punoljetan objavio je i svoj prvi roman Vathek, koji je doživio brojna izdanja. Sa dvadeset i četiri godine postaje član Parlamenta, ali politički su protivnici iskoristili njegovu navodnu seksualnu vezu s maloljetnim dječakom, te je nakon javnoga skandala morao sa suprugom otići u Švicarsku i tako je propala njegova politička karijera. Nakon poroda druge kćeri umire mu supruga, Beckford se vraća u Englesku i povlači se u svoj dvorac Fonthill Abbey u pokrajini Wiltshire, koji je opasao sa pet milja visokog zida. Među biranim gostima posjećuju ga i Lord Nelsons u društvu Sir Williama i Lady Hamilton.

Roman Vathek njegovo je najpopularnije djelo, koje je najprije napisao na francuskom, a zatim na engleskom jeziku, i već za života objavljen je u sedam izdanja, a do danas osim brojnih izdanja na engleskom i u brojnim prijevodima, uključujući prijevode na japanski, katalonski, ruski i švedski. Beckford je poznat i po nekoliko knjiga putopisa, a pisao je i pod pseudonimom i bez potpisa. No sva su djela dobro dokumentirana.

Hrvatska i Beckford

U želji da saznam nešto više o njegovu literarnom radu, potražila sam u Britanskoj knjižnici njegove knjige. Među putopisima uvezanim u finu, smeđu kožu sa zlatnim ukrasom, tražila sam je li možda u svojim putovanjima stigao do Hrvatske i štogod zabilježio. Pošto se u katalogu spominju metalni predmeti u stilu Veneto-Saracenic, pomislila sam da je možda među tisućama dragocjenih predmeta nabavio i neke od radova renesansnoga majstora Horacija Fortezze, kojemu se godinama vraćam u svojim istraživanjima. Naime, Šibenčaninovi gravirani pladnjevi često se u literaturi tako opisuju. Ali zasad ništa od toga.

No, nemalo sam se začudila kad sam spomen Hrvatske pronašla na najbizarnijem mjestu, u knjižici koju je napisao sa sedamnaest godina. Po preporuci njegova učitelja Letticea, profesora na sveučilištu u Cambridgeu, objavljena je 1780, a iste je godine objavljeno i drugo izdanje. U naslovu se ne navodi autor, a u uvodu piše da urednik ne želi otkriti autora i njegovu dob. Kasnija izdanja navode pisca: »iz pera autora Vateka«, a među deset su izdanja i prijevodi na španjolski, francuski i talijanski. Otvorila sam knjižicu finog uveza sa ex libris i bilješkama na marginama književnika Lyttona Straceya i pročitala podulji naslov: Biografski memoari neobičnih slikara s prikazima ne samo njihovih glavnih djela i umjetničkog stila nego i romantičnih avantura i izvornih anegdota koje se izmjenjuju sa slikovitim opisima mnogih novih i jedinstvenih prizora u kojima su sudjelovali.

Beckford je izmislio šest umjetnika kojima je zajednička karakteristika vrlo istaknuti realizam. Njihova su imena: Aldovandus Magnus, zatim njegovi učenici Andrew Guelph i Og iz Basana, Sucrewasser iz Beča, Watersouchz i Blunderbussiana. E baš taj Blunderbussiana našijenac je po ocu. Lijepo piše: »Nije nam bilo lako utvrditi mjesto i zemlju rođenja umjetnika, ali mnogo je razloga koji ukazuju da je to bilo u Dalmaciji, prema granici Hrvatske (...it was Dalmatia, towards the confines of Croatia)«. Slikarev se otac zvao Rouzinski Blunderbussiana, kapetan bandita koji su godinama bili strah i trepet u Dalmaciji i susjednim zemljama. Ljeti su se borili, a zimi živjeli u velikim špiljama. S jednoga pohoda u Tursku uz bogati je plijen doveo i lijepu Turkinju u koju se zaljubio, pred noge joj stavio sva zlata i srebra, zaprosio je i oženio u velikom slavlju. Iz te se veze rodi naš junak, kojemu nije bilo do bitaka i plijena, nego do crtanja i slikanja, a od ratnih žrtava imao je napretek modela za studij anatomije kojemu se zdušno posvetio. Secirao je i studirao, tako da mu nije bilo premca u anatomskim crtežima. No ipak je morao s ocem u bitku. Kad je otac poginuo u bitki kod Mađarske, mladac je pobjegao i stigao do Friulija, gdje je sreo slavnog slikara Josepha Portu koji se zadivio njegovu talentu, i poveo ga u Veneciju. Tu se proslavio slikajući motive koji su ga sjećali na zavičaj: sive pećine, tamne udoline, duboke rijeke i prijeteće grane vremešnih stabala. Njegove slike još i danas krase, ali i plaše posjetitelje venecijanskih palača, zaključuje autor. Knjiga je satiričan opis slikara koji nisu bili baš po volji Beckfordovu mentoru i učitelju slikanja Alexandru Cozensu, pa je pod njegovim utjecajem mladi Beckford iza čudna imena Blunderbusiana skrio slikara Salvatora Rosu. Da mi je još doznati što ga smjesti u Dalmaciju? Možda drugom prigodom.

Flora Turner-Vučetić