Miyazaki u zemlji čudesa

Miyazaki u zemlji čudesa

Začuđuju reakcije nekih svjetskih, ali i domaćih medija, u kojima se iznose mišljenja kako je smiješno da na Berlinskom festivalu prvu nagradu odnosi animirani film

Odluka žirija — kojem je predsjedala proslavljena indijska filmašica Mira Nair, čiji je predivan film Monsoon Wedding osvojio Zlatnoga lava prošle godine u Veneciji — da Zlatnoga medvjeda 52. filmskog festivala u Berlinu (6-17. veljače 2002) za najbolji film ex aequo dodijeli britansko-irskoj političkoj drami Bloody Sunday Paula Greengrassa i japanskom cjelovečernjem animiranom filmu Sen To Chihiro No Kamikakushi (u engleskom prijevodu Spirited Away) koji potpisuje Hayao Miyazaki može se bez razmišljanja ocijeniti povijesnom. Osobno se ne sjećam da je animirani film proglašen pobjednikom na nekom festivalu igranog filma, a činjenica da je ovdje riječ o jednom od tri najvažnija i najutjecajnija filmska festivala u svijetu — druga su dva naravno oni u Cannesu i Veneciji — daje toj odluci posebnu težinu. Pa iako je takav rasplet događaja na nedavno završenu Berlinskom festivalu možda i neočekivan, začuđuju reakcije nekih svjetskih, ali i domaćih medija, u kojima se iznose mišljenja kako je takva odluka upitna jer je smiješno da na Berlinskom festivalu prvu nagradu odnosi animirani film. Poštujući mišljenja drugih ne mogu se suzdržati i ne reći kako su takva kvazipuritanska razmišljanja čista budalaština.

Ponajprije, Miyazakijev je film bio prikazan u natjecateljskom dijelu programa pa je u skladu s time mogao na kraju festivala dobiti i neku od nagrada: čudi zapravo kako već na početku festivala nitko nije dizao glas protiv odluke da jedan animirani film bude konkurent svojoj igranoj braći. Drugo i mnogo važnije: potpuno je blesavo razmišljanje da bi umjetnički doseg i kvalitetu filma trebao određivati žanr, odnosno njegova forma, jer tako bi se moglo otići i korak dalje i filmove hijerarhijski vrednovati prema žanru ili pak važnosti teme kojom se bave.

Impresivno remek-djelo

Nakon što je Cannes prošle godine u konkurenciju uvrstio digitalni crtić Shrek Berlin je eto otišao i dalje od toga: ova nagrada ne govori samo o kvaliteti animiranog ostvarenja, nego i potvrđuje Miyazakijev status jednog od najvećih animatora u povijesti žanra. Upravo je u Berlinu prije tri godine bio prikazan Miyazakijev prethodni film — tada izvan konkurencije — veličanstvena Princeza Mononoke, a sada nam je neumorni Miyazaki predstavio još jedno impresivno remek-djelo. Njegov novi animirani pothvat govori o pustolovinama desetogodišnje djevojčice u fantastičnom svijetu goblina, vještica, čarobnica, bogova, duhova i nevjerojatnih bajkovitih stvorenja proizašlih iz čudesne mašte Japanca. Miyazakijeva verzija Alice u zemlji čudesa elegantan je, šarolik i maštovit spektakl s onu stranu zrcala, čvrsto utemeljen u japanskom folkloru, povijesnom misticizmu i tradicionalnoj fantastici. Njegov je film nenametljiv i efektan spoj religioznih, filozofskih, socioloških i ekoloških elemenata pametno uklopljenih u suvremenu srž priče unutar fantastične forme: mala junakinja u čudesnom svijetu nevjerojatnih bića i organskih oblika otkriva životne vrijednosti kao što su prijateljstvo, disciplina, rad, plemenitost, skromnost, suživot s prirodom. Nije slučajno da je u Japanu Miyazakijev film postao najveći hit svih vremena — potukao je čak i nedodirljivi Titanic — jer riječ je o vrhunskoj filmskoj avanturi s punokrvnim likovima, uzbudljivom akcijom i spektakularnim prizorima u kojima je nasilje svedeno na minimum. Film koji sjajno spaja artizam, duhovnost i zanatsku veličinu tehnički je besprijekoran: animacija je veličanstvena, a detalji prebogati, što treba zahvaliti i digitalnoj postprodukciji, kojom je dodatno oplemenjen vrhunski manualni rad. Sve u svemu Sen To Chihiro No Kamikakushi Hayaoa Miyazakija nedvojbeno je jedan od najboljih filmova prikazanih u Berlinu i s pravom je dobio veliko priznanje.

Sirovi realizam

Proglašenje žestoke političke drame Bloody Sunday — koja opisuje pokolj britanskih vojnika nad civilima i borcima za ljudska prava u Sjevernoj Irskoj 1972 — jednim od dva najbolja filma nije preveliko iznenađenje, iako se ove godine ni jedan film nije posebno nametnuo kao siguran favorit. Berlinski je festival — za razliku od kanskog i venecijanskog — oduvijek nastojao biti politički aktualan, izazovan, što ne čudi s obzirom da se održava u gradu s teškim povijesno-političkim naslijeđem pa je film koji se bavi (i danas) kontroverznim vojno-političkim događajem — opjevanim i u hitu slavnog irskog megabenda U2 — koji je izmijenio budućnost odnosa u Sjevernoj Irskoj nedvojbeno bio slastan mamac za žiri. Beskompromisan prikaz krvavog događaja u pseudodokumentarističkom obliku, nabijen emocijama koje ste mogli osjetiti s ekrana i sirovim realizmom, nije mogao ostaviti hladnima članove žirija, čija je konačna reakcija jednako ljudska i emotivna koliko i hladno racionalna, odnosno analitička. Svakako treba reći da je film u Berlin stigao s nagradom publike koju je dobio na utjecajnom Redfordovu Sundance festivalu.

Dodjela Grand Prixa, tj. Srebrnog medvjeda, njemačkoj drami Halbe Treppe — dokumentarističkim stilom snimljenoj digitalnom kamerom, u kojoj glumci većinu dijaloga improviziraju — vjerojatno je najviše razveselila novoga festivalskog šefa Dietera Kosslicka, koji ne skriva naklonost njemačkom filmu, kojem je posvetio i čitav jedan novi program Berlinalea. Ni nagrada za najbolju režiju dodijeljena Talijanu Otaru Iosselianiju za film Lundi Matin nije nikoga posebno oduševila, a da je na primjer sjajna Altmanova drama Gosford Park bila prikazana u konkurenciji, tu bi nagradu kući zasigurno ponio američki veteran. Tamnoputa Halle Berry hrabrim je i sugestivnim nastupom u drami Monsters Ball osvojila žiri, koji ju je proglasio najboljom glumicom, no ne treba zaboraviti političko-društveni kontekst rasizma u današnjoj Americi, koji je imao svoju težinu u toj odluci. I Francuz Jaques Gamblin, prolašen najboljim glumcem, imao je važno humanističko-političko zaleđe u Tavernierovoj drami Laissez-Passer o filmskim umjetnicima u okupiranom Parizu tijekom Drugoga svjetskog rata.

Srebrni medvjed za ukupno glumačko ostvarenje kao posebna nagrada pripala je ženskom ansamblu u filmu 8 Femmes Françoisa Ozona. Dobro uigranoj, šarmantnoj i razigranoj ekipi francuskih glumačkih zvijezda (Catherine Deneuve, Isabelle Huppert, Emmanule Beart, Fanny Ardant, Virginie Ledoyen...) u Berlinu nitko nije mogao odoljeti. Film Françoisa Ozona — kojemu vole tepati kao novoj velikoj redateljskoj nadi francuske kinematografije — svojim je zabavnim filmom unio malo veselja u inače vrlo ozbiljan filmski program. Riječ je o spoju whodunnit-trilera i mjuzikla — muška glava kuće ubijena je pa se traži ubojica između osam žena — smještena u pedesete i vrlo precizno stilizirana: sve odiše glamurom i jarkim bojama koje prizivaju stara holivudska vremena, dok su slikoviti kostimi nadahnuti Diorovom modnom revolucijom s početka pedesetih. Poseban šarm filmu daju glazbeni brojevi: svaka od glumica otpjeva i otpleše jednu pjesmu kao duhovit monolog kroz koji likovi otkrivaju svoj karakter. A ispod razigrane i zabavne površine vriju teme obiteljske problematike, feminizma, klasnih razlika i seksualnih preokupacija.

Romantičan triler

Festival je otvorio trenutno najeksponiraniji njemački filmaš Tom Tykwer novim filmom Heaven. Kao i u svojim prethodnim uspješnicama Trči Lola, trči te Princeza i ratnik Tykwer majstorskim redateljskim rukopisom pokazuje da teži savršenoj simbiozi slike, zvuka i glume, po čemu je blizak svom holivudskom kolegi M. Nightu Shymalanu (Šesto čulo, Neslomljivi). Film je snimljen prema scenariju Krzysztofa Kieslowskog i Krzysztofa Piesiewiczsa, no Tykwer neće snimiti i ostala dva dijela trilogije, Raj, Pakao i Čistilište kako je to zamislio veliki pokojni poljski filmaš. Romantičan triler o mladoj ženi koja iz očaja postaje terorist slabiji je od prethodna dva Tykwerova filma, no i dalje je riječ o vrlo dobru ostvarenju koje pokazuje izniman talent mladoga Nijemca. Nevidljive sudbinske poveznice, kozmičke slučajnosti i snaga ljubavi i dalje preokupiraju Tykwera, a film se u stilu Kieslowskog bavi kaznom, krivnjom, moralnim stranputicama.

Od pet razvikanih američkih naslova viđenih u Berlinu — Monsters Ball Marca Forstera, Gosford Park Roberta Altmana, The Shipping News Lassea Hallströma, A Beautiful Mind Rona Howarda i The Royal Tenenbaums Wesa Andersona — tek je Altman potvrdio očekivanja, no kako to često biva, njegov film nije bio prikazan u konkurenciji za nagrade.

Altman izvan konkurencije

Prvi Altmanov film snimljen u Engleskoj — riječ je o američko-britanskoj koprodukciji — okupio je prvu glumačku ligu otoka (Maggie Smith, Michael Gambon, Kristin Scott Thomas, Helen Mirren, Alan Bates, Richard E. Grant, Emily Watson...), koja je besprijekorno obavila posao u tom tipičnom altmanovskom ostvarenju. Tip filma koji se opisuje kao ensemble piece Altman je doveo do savršenstva u svojim ranijim radovima (M.A.S.H., Igrač, Nashville, Kratki rezovi), a Gosford Park dokaz je da i u poodmakloj stvaralačkoj dobi ne posustaje. Umorstvo na aristokratskom engleskom imanju 1932. Altmanu je tek povod za iscrtavanje mozaika socijalnih prilika predratne Engleske, kao i staleških podjela. Altman majstorskom rukom stvara paletu ljudskih sudbina s mnogo ironičnog humora, cinizma i britkih dijaloga, a ne osvoji li ovogodišnjeg Oscara za apsolutno savršenu režiju, bit će to velika nepravda. Hallströmov The Shipping News vrlo je poetičan i u trenucima bravurozno režiran, no sveukupno monoton, spor, prezatomljenih emocija i preopterećen simbolikom, dok je Howardov Genijalni um — o kojem je »Vijenac« već opširnije pisao — daleko precijenjen film koji se ulizivački i ziheraški radio za Oscare, a pati od silnih dramaturških problema. Nekonvencionalni Wes Anderson osobno me nije oduševio hvaljenom komedijom Obitelj genijalaca, čiji su me offbeat-humor i ekscentrični likovi — vrlo ih sočno tumače Gene Hackman, Anjelica Huston, Gwyneth Paltrow, Bill Murray, Ben Stiller — ostavili poprilično hladnim i udaljenim od događaja na ekranu. Razvikana drama Monsters Ball koja preispituje rasizam suvremene Amerike, ali se kritički bavi i smrtnom kaznom, privukla je pažnju zbog sugestivne uloge Halle Berry kao i prilično eksplicitnog seksualnog prizora između nje i Billyja Boba Thorntona. Riječ je o solidnu, ali opet precijenjenu ostvarenju plemenitih poruka (rasna tolerancija, iskupljenje, ukidanje smrtne kazne), no autorova je formula stereotipna i ukalupljena, a film pati i od školske karakterizacije i zbrzane dramaturške niti.

Iste probleme ima i Costa Gavras u drami Amen u kojoj se bavi odnosom Vatikana i Trećeg Reicha, odnosno pasivnošću katoličkog vrha prema nacističkom genocidu nad Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata. Više je prašine podigao plakat filma koji prikazuje hibrid raspela i nacističkog kukastog križa — dizajnirao ga je slavni Oliviero Toscani, koji se proslavio kontroverznim plakatima za Benetton — nego sam film, koji otvoreno osuđuje Vatikan za spregu s nacistima, no čini to na štreberski način koji gledatelja ostavlja ravnodušnim. U glavnom programu ovaj put nije bilo predstavnika još vitalne iranske kinematografije, dok je Kinu predstavljao veliki Zhang Yimou filmom Xingfu Shiguang (Sretna vremena), koji je, zanimljivo, prikazan izvan konkurencije. Najistaknutiji predstavnik pete generacije kineskih filmaša u vrlo dobrim Sretnim vremenima portretira na sebi svojstven način suvremenu urbanu Kinu: to je njegov najmanje politički film — iako su sociološki i politički fenomeni današnje Kine itekako naglašeni — a obradom likova svakako i najokrutniji i poprilično pesimističan, iako se mračni tonovi izmjenjuju s humornim.

Stjepan Hundić