Mirna evolucija stila

Mirna evolucija stila

Brončani sjaj lica njegovih skulptura i punoća njegovih oblika nisu bili arheoloških nego kulturoloških korijena. Premda su sile neke izvorne životne volje bile suzdržane u njegovu obliku, on nije bio primitivan, nego gospodstven. A bdijući uz oblik i nastojeći uvijek sačuvati vitalnost stvorene forme odbio je u svojem kiparstvu ulogu bilo kakva sretna slučaja

Umro je čovjek i kipar najplemenitije vrste, onaj koji je od svojega kiparstva znao stvoriti i oblik i Kulturu, i koji je izbavio hrvatsko kiparstvo iz posvemašnje tematske i ideološki-moralističke potke. Shvaćanjima, stvaranjem, pedagoškim radom i pisanjem o problemima suvremenoga kiparstva postavljao je stvari na svoja mjesta.

Uz brojna zvanja i zanimanja, uloge i značenja napisao je najsjajniju knjigu o kiparstvu (Kip bez grive, 1986), koja se rijetko spominjala jer se nije posve razumjela, a u njoj su bila razmatranja kipara koji je prezirao misao o originalnosti, o netaknutosti, kulturnom izolacionizmu, intelektualnoj i civilizacijskoj zapuštenosti, koja se ovdje gotovo preporučivala kao uvjet originalnosti i tobožnje neiskvarenosti rođenih umjetnika. Bio je kipar koji je smatrao da je misao o originalnosti ili o novom san bedaka, te da je Prvi i Posljednji kipar u krvnom srodstvu, kao i da novi čovjek nosi svojstva svojega dalekoga pretka — ponajviše onda kada je od njega bježao u modernost pod svaku cijenu. Kipar koji je zagovarao kiparstvo bez grive koji je u kiparskim sintezama svojih žena ili licima svojih suvremenika našao onaj bezvremenski mir i besmrtnost — istu onu koju je Marini našao u Volteri i u etruščanskom narodu. Jer zacijelo je njegov Cesarić ili Dragojević iz iste obitelji kao i Lamberto Vitali Marina Marinija izvan narativnih običaja i nabrajanja pojedinosti i u izvanvremenskim idealima svojih ljudskih žudnji. To je kiparstvo dolazilo s vremenom, ali nije, ostavljajući i oblikujući i samu svijest o neprolaznosti, odlazilo s njim.

Poznavao je najdičnije svjetske protagoniste i najveća imena svjetske umjetničke scene, ravnopravno se s njima nosio, kritički i nemilosrdno propitujući njihovo bogatstvo i uboštvo ne mareći za njihovu zasluženu ili nezasluženu slavu. Naglašavao je potrebu da kipar ostane vjeran obliku buneći se istododbno protiv zadrtosti i odsječenih tvrdnji i zagovarajući procese koji traže i uvažavaju praoca kao i posljednjega potomka. Nije volio naglost, otkrića, senzacije; više je bio naklonjen mirnim evolucijama stila, onakvima kakve su poznavali i ostali obnovitelji poslijeratnog hrvatskoga kiparstva (K. Kantoci i V. Bakić prije svih).

Brončani sjaj lica njegovih skulptura i punoća njegovih oblika nisu bili arheoloških nego kulturoloških korijena. Premda su sile neke izvorne životne volje bile suzdržane u njegovu obliku, on nije bio primitivan, nego gospodstven. A bdijući uz oblik i nastojeći uvijek sačuvati vitalnost stvorene forme odbio je u svojem kiparstvu ulogu bilo kakva sretna slučaja.

Odgojio je brojne generacije u kratkotrajnoj, ali po posljedicama dalekosežnoj Akademiji primijenjene umjetnosti. Ali o vrijednosti njegove uloge ne znamo još ništa; suvremenici i njegovi i naši poslovično su nezahvalni. Malo je tko za njegova života spominjao ili citirao spomenutu knjigu o kiparstvu. On je odmahivao rukom. Mislio je da ima mnogo boljih štiva. A nije bilo mnogo boljih. On se znao odlučiti između svojih širokih uvida u stvari i vlastitoga rada. Znao je napraviti razmak i podvući crtu. Doduše, svi njegovi spisateljski principi rađali su se ispod njegovih kiparskih ruku i sve su njegove misli nalazile tijesto ispod njegovih prstiju. On je primjerice razumio Caldera, ali je kiparski bio daleko od njega. Nije propuštao pomalo ironično i duhovito prokomentirati riginišpil, ali i priznati bogaćenje svijeta, premda je tome suprotstavljao oblinu bokova i stražnjica svojih žena i njihovu punoću volumena.

Frazirati i govoriti o besmrtnosti umjetnosti i umjetnika, koji je i sebi i drugima postavio visoke kriterije, može se. Mi kojima je zaborav urođen kao i narav teško ćemo zaboraviti čovjeka i kipara koji nije poznavao niti priznavao prosječnost.

Ive Šimat Banov