Mali Amarcord

Mali Amarcord

Tullio Kezich, Il campeggio di Duttogliano (Logorovanje u Dutovlju), Sellerio editore, Palermo, 2001.

Nevelika knjiga raznorodnih proznih zapisa Tršćanina Tullija Kezicha zaslužuje našu pozornost iz niza razloga. Riječ je pretežno o izravnim doživljajima i sjećanjima iz razdoblja neposredno prije Drugoga svjetskog rata, a dijelom i o prvim poratnim godinama, dok je autor još živio u rodnom gradu. Rođen 1928. postao je slavan kao filmski kritičar kad se pedesetih godina prošloga stoljeća preselio u Rim, te je suradnjom u brojnim publikacijama (a posebice stalnom rubrikom u »Corriere della sera«) stekao izniman ugled u svijetu filma. Međutim, kao mladi intelektualac djelovao je u krugu tršćanskih edicija »Lo Zibaldone«, a zavičajnoj se kulturi odužio i dramatizacijama Svevove proze.

Logorovanje u Dutovlju zapravo je njegovo jedino pravo pripovjedačko djelo, zasnovano na memoarskim zapamćenjima, ali promijenjenim imenima i nekim drugim atributima prebačeno u fikcionalnu sferu. Nastalo daleke 1956. godine, ono evocira zbivanja iz autorove rane mladosti, kad je kao desetogodišnjak ili jedanaestogodišnjak poželio da sa svojim vršnjacima sudjeluje u skautsko-militarizirajućim vježbama fašističke mladeži zvane balila. Dakle, svojevrsni pandan komsomolskim projektima opjevanima u djelima kao što su Makarenkova Pedagoška poema ili Kako se kalio čelik, samo što logorovanje u Dutovlju završava groteskno i ironično, jer se protagonist nakon svega jednoga dana i noći provedenih u nasilnom i mrskom ambijentu mladenačkog junačenja poželio i uspio vratiti kući. Psihološki je vrlo primjereno ocrtana amplituda dječakova razmišljanja što ide od zanosa za kolektivnu akciju kao oblika odrastanja i osamostaljenja u odnosu na obitelj, pa do potpuna razočaranja u ponašanje kolega i vodstva, čak pravoga gnušanja prema paravojnoj disciplini i razularenosti što se razvija pod krinkom obavljanja dužnosti.

Nečisto prezime

Duttogliano-Dutovlje, dakako, pripada u tršćansko zaleđe, u Kras nastanjen pretežito slovenskim stanovništvom. (Danas pripada Republici Sloveniji, a nakon Drugoga svjetskog rata — stoji podrugljivo u prvom ulomku priče — udaljio se od Italije »kao Grčka i Afrika«.) Dio je zapleta upravo u sukobu mladih balila i slovenskih dječaka, a da stvar bude gora, baš je protagonist-narator jedan od uzročnika konfrontacije jer je prilikom susreta podviknuo: »Idite šćavi u Ljubljanu!«, što je izazvalo bacanje kamena s jedne strane, a udaranje s druge. Očigledno je bila u pitanju stanovita natkompenzacija, s obzirom da se lirsko-epski subjekt nazivao Paolo Rancovich, što je izazivalo porugu u pretpostavljenih i drugova (uključujući namjerno prevrtanje u: Stancovich).

Nezgodno, nečisto prezime očigledno je jedan od movensa zbivanja, a ambijent Krasa s inonacionalnim supstratom mjesto i uzrok konfliktnih situacija. Faktografsku pozadinu i neka objašnjena zbivanja u pripovijesti o odrastanju nude nam Priče-uspomene, napisane znatno nakon Logorovanja u Dutovlju i zasnovane na autentičnim podacima. Već prva od njih, Strijeljani u Bazovici govori o traumatičnom procesu protiv slovenskih rodoljuba, vođenim pred fašističkim sudom u Trstu. Proces je završio s četiri smrtne presude, od kojih se jedna odnosila na Franu Mesariča, kojega je kao odvjetnik branio upravo Tulliov otac, Giovanni Kezich. Kao svjesni Dalmatinac on se pred sudom pozivao i na primjer cara Dioklecijana, koji je pokazivao samilost prema aleksandrijskim pobunjenicima, ali njegova obrana nije bila uspješna. Slučaj Giovannija Kezicha sin opisuje kao parabolu Splićanina koji je, nakon Prvoga svjetskog rata u kojemu se kao Kaiserjaeger borio na austrijskoj strani, optirao za Italiju, privučen kulturom druge jadranske obale, ali se ubrzo razočarao, posebno jer nije mogao prihvatiti fašizam. Djelujući u Trstu nastojao je pomoći ugroženima, iako je i sâm imao problema jer nije nikako htio promijeniti svoje dinarsko prezime.

Imitacija Mussolinija

Mnoge stranice Kezicheve knjige svojevrsno su odavanje duga ocu, kao čovjeku snažna karaktera i izrazita ponosa, a pritom vrlo zabrinuta za razvoj događanja jer su mu iskustvo i intuicija govorili da se nasiljem ništa ne postiže. Pa dok su neki prijatelji pozdravili Giovannijev dolazak u Trst s natpisom »Gloria al brate redento«, drugi su mu slali sapuna u paketu s porukom da »dobro ispere svoje prezime«. Ali on je odolijevao i prijetnjama i zovu novoga patriotizma (da postane Chessi, Chesini ili Casini); dapače, znatan dio energije uložio je u solidarnost sa slovenskom manjinom i u barem pasivan otpor nadirućem fašizmu. Stoga se s razlogom sablažnjava kada mu sin, mladi Tullio, spretno imitira Mussolinijeve govore i postiže društvene uspjehe (istina, na pragu dvosmislene recepcije). Stoga se u kavani San Marco nalazio s antifašistima i onima koji priželjkivahu Mussolinijev pad. Stoga je Giovanni Kezich nedvojbeni model za oca maloga Paola Rancovicha, koji se odlučno suprotstavlja sinovoj namjeri da ode na logorovanje u Dutovlje, a to radosnije dolazi da ga izvuče iz nevolje.

Priče-uspomene žanrovski aludiraju na primjer Umberta Sabe, a lik tršćanskoga velikog pjesnika toplo je prikazan u jednoj od crtica-zapisa knjige, zajedno s također zaslužnim likovima Giannija Stuparicha i Anite Pittoni (kojoj Kezich duguje prvo izdanje priče — 1959 — što je temelj i ove knjige). Uz još nekoliko sekvenci iz davnoga Trsta dobili smo mali Amarcord u sjeni san Giusta, knjigu živih prizora i biografskih medaljona iz razdoblja i okružja koji nas mogu itekako zanimati. Možda ne bi mogao biti scenarij za čitav film, ali Logorovanje u Dutovlju nudi slikovite i dramatične epizode iz pera čovjeka koji je umio gledati i zapisivati, zapisavši potom dušu fenomenu montaže i fantomu pokretnih slika, no sačuvavši također duh kritičkoga razabiranja i distance od političkog manipuliranja.

Tonko Maroević