Koje je rješenje najbolje?

Koje je rješenje najbolje?

Cjelokupnu zbirku Arhiva Toše Dapca u smislu smještaja i uporabe treba uskladiti s kulturnim i umjetničkim potencijalom koji joj je priznat

Dolce vita građanskog života Zagreba tridesetih i četrdesetih godina na fotografijama Toše Dabca jedna je od prvih referenci na koje se oslanjamo kad razmišljamo vizualno o povijesti Zagreba, a rečenica Željke Čorak dobro će se uklopiti u ovu tvrdnju: »Dabčeva sjećanja postaju naši simboli.« Također, serija fotografija Ljudi s ulice iz istog razdoblja slike su posebne poetike siromaštva na zagrebačkim ulicama koju su prepoznali mnogi prije nas, pa tako tridesetih Dabac izlaže s Cartier-Bressonom i drugim velikim imenima fotografije u Pennsylvania Museumu, dobiva i nagradu American Photography.

Poetika mjesta i duha vremena

Autori njegove posljednje velike izložba u Parizu početkom devedesetih također su se zadržali na ovom ključnom razdoblju njegove karijere, točnije na slikama Zagreba između 1932. i 1941. godine, premda se Dapčev fotografski opus prati do kraja šezdesetih. Fotografiju Put na giljotinu na Kazališnom trgu iz 1932, o kojoj piše i Peter Knapp u uvodnom eseju za parišku izložbu, snimio je dvadesetpetogodišnjak. Dječak pred roloom (1939), zagrebačke gospođe u šetnji gradom, Dolac, procesije na glavnom trgu neki su od dokumenata povijesti Zagreba. Kasnije radi portrete umjetnika, snima arhitekturu, krajolike, folklor, stećke. Naime, Zagreb i uopće domovina bili su autorovo glavno i najzahvalnije nadahnuće. Razdoblje između dva svjetska rata obilježava u Europi i na američkom kontinentu mnogo dinamičnih događaja — knjiga Moholy-Nagya Malerei, Photographie, Film, Walter Benjamin piše svoje eseje o fotografiji, snimaju Walker Evans, Berenice Abbott, Edward Weston, tu su i Aleksandar Rodčenko, Rober Capa, August Sander.

Danas se može neosporno tvrditi da Toši Dapcu pripada mjesto protagonista hrvatske fotografije 20. stoljeća. Njegov autoritet pronalazimo u stvaranju »poetike mjesta i duha vremena« (Želimir Koščević).

Arhiv Toše Dapca

Arhiv TD kakav danas postoji, nalazi se u središtu Zagreba i mjesto je gdje je autor djelovao zajedno s iznimnim krugom umjetnika i intelektualaca. Međutim, sadržaj Arhiva veći je i raznovrsniji nego što se pretpostavlja, pravo je nacionalno blago. Činjenica da se u Arhivu TD nalazi oko dvjesto tisuća negativa od kojih se upotrebljava vjerojatno samo malen broj poticaj je da se ovaj izvanredni ouevre tretira onako kako zaslužuje. S povijesno-umjetničkog aspekta to je materijal na kojem se još mnogo može raditi i otkriti mnogo zanimljivih slika i priča.

Tako dolazimo do problema koji se zove trenutno stanje zbirke Arhiva TD i uvjetima u kojima se ona nalazi. Još 1970, neposredno nakon smrti Toše Dapca, tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture izdao je rješenje po kojem atelijer fotografa i njegov sadržaj postaju zaštićeni spomenik kulture, a Petar Dabac kao njegov nećak, i nasljednik, donosi sudbonosnu odluku o preuzimanju i vođenju zbirke, te zadržava autorska prava za reproduciranje i objavljivanje fotografija Toše Dapca.

Fotografski arhivi priča su za sebe, budući da su zbog specifičnosti materijala i njegove osjetljivosti potrebni posebni uvjeti za smještaj bilo koje zbirke kako bi se osigurala trajnost fotografija i negativa. Što se tiče konkretno Arhiva TD, situacija je utoliko složenija što je njegova dosadašnja povijest isprepletena s nekoliko faktora — tu su Petar Dabac kao njegov voditelj, Centar za industrijsko oblikovanje koji se nalazi na istoj adresi, Grad Zagreb i vlasnici samog prostora, a uključio se i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu kao primatelj donacije čitave zbirke. Najbolje rješenje treba tek pronaći. S adekvatnim smještajem i tretmanom zbirke kakav ona zaslužuje doći će se do revalorizacije djela Toše Dapca i mogućnosti za multidisciplinarnu sustavnu i stručnu obradu. Situacija postavlja nekoliko pitanja struci i čuvarima kulturne baštine.

Nerado spominjemo zanemarivanje vrijedne kulturne baštine kao simptom provincijalizma, koji se može naslutiti i u činjenici da se ponekad od pripadnika našeg kulturnog kruga čuje o nedovoljnoj zanimljivosti domaćih autora.

Cjelokupnu zbirku Arhiva Toše Dapca u smislu smještaja i uporabe treba uskladiti s kulturnim i umjetničkim potencijalom koji joj je priznat.

Iva Brezovečki-Biđin