Kavica za dugo pamćenje

Kavica za dugo pamćenje

Dalibor Šimpraga (Zagreb, 1969) osim što radi u Nacionalu, s Igorom Štiksom je priredio antologiju hrvatskih prozaika devedesetih 22 u hladu. Popularni serijal Kavica objavljivao je u magazinu »Godine nove« pod imenom Andreja Puplina, a upravo izišla knjiga Kavice Andreja Puplina (Durieux) proširena je s nekoliko novih »kavica« i intervjuom s Andrejem Puplinom.

Kad bi ovaj intervju umjesto mene vodio Andrej Puplin, što bi te prvo pitao?

— Vjerojatno to kad ćemo napokon raščistiti imovinsko-pravne odnose.

I što bi mu ti odgovorio?

— Prijatelju, nemamo šta čekat.

Dobro, kakva je onda imovinsko-pravna bilanca?

— Ja sam ghost-writer Andreja Puplina koji se pobunio i u zadnji čas metnuo svoje ime na knjigu, maznuo to nešto malo honorara, a njemu ostavio slavu i web stranicu.

Web adresa ili klik na stvoreni lik

Web stranicu?

— Da. Za sada na adresi http://www.geocities.com/andrejpuplin.

Dobro. Hajmo malo ozbiljno, za književnu povijest. S obzirom da persona s imenom Andrej Puplin zapravo ne postoji u »stvarnoj stvarnosti«, iako se u appendixu knjizi on navodi kao taj koji je skupljao priče — a i uredno si odradio intervju s njim — postoje li u »stvarnosti« barem likovi koji se pojavljuju u Kavici?

— Zapravo ne, ni oni. Polazište mnogih Kavica jesu bili »stvarni« događaji, ili da budem precizniji: priče o »stvarnim« događajima. Ali te priče, usput rečeno, već su literarizirane, jer su kvartovske priče prije svega književnost, pa tek onda izvještaj o događajima. Hoću reći, kad netko na kavi prepričava neku foru, neku anegdotu, to je već filtrirano i stilizirano, prilagođeno za pričanje u društvu, nesvjesno prilagođeno pravilima kratke priče, a to znači bez viškova, po mogućnosti duhovito, i s poentom. A taj destilat destilata na koncu ima vrlo malo sa stvarnim ljudima, ma koliko se priča držala »historijskog«, tako da su i oni, samo, književni likovi. Ponavljam, inspiracija Kavica nisu događaji nego priče o tim događajima: utoliko su Kavice, mada neobično zvuči, i neka vrsta metafikcije, priče nastale nad pričom.

Ali odakle ti Andrej Puplin, zašto je bila potrebna još ta jedna instanca izmeđe tebe-autora i pripovjedača?

— I Andrej Puplin je književni lik. Ali od one vrste gdje je u priču prevedena neka izvantekstualna instanca, u ovom slučaju autor i njegova biografija. Igra oko imena Andrej Puplin u vezi je s jednim opažanjem o autorima knjiga koje sam čitao: informacije o njima uglavnom sam mogao naći u bilješci o piscu odnosno u pogovoru knjige odnosno u enciklopedijskoj natuknici. Ako je dakle jedini izvor informacija u bilješci o piscu (Interneta u to doba još nije bilo), vrlo je lako fingirati nepostojećeg autora, što dakako nije moj patent. I kako sam vidio, iako nisam skrivao da to pišem »ja«, zabunu je bilo vrlo lako stvoriti. Ne jednom moji bi se poznanici iznenadili saznavši tko je »zapravo to napisao«.

No nije li, s druge strane, takva mistifikacija bila pomalo samodovoljna, larpurlartistička i utoliko besmislena igra?

— Bila bi, kao što je uostalom samodovoljna svaka igra, da stvaranje drugog autorskog imena — podvlačim, Andrej Puplin nije pseudonim nego baš autorsko ime — nije imalo i dodatan motiv. Nisam naime baš previše vjerovao u neku iznimnost toga što sam pisao u slengu, dakle niti u razložnost da se to objavljuje ikako drugačije osim u časopisu, i ne pod svojim imenom, u jednoj adolescentskoj fiks-ideji da potpisivati treba samo tekstove koji su rađeni po kanonskim uzusima.

A danas?

— Osim što sam nakon uvjeravanja brojnih prijatelja sklon povjerovati da tu, u tim tekstovima, nečega ipak ima, u međuvremenu sam se uvjerio kako od Flaubertove maksime da se pri pisanju treba držati samo unutarnjeg osjećaja, a da sve drugo treba zanemariti, nema nikakve mudrije istine o, kako se to staromodno kaže, književnom pozivu. Hoću reći, i zahtjev o kanonskim uzusima samo je jedan od suvišnih racionalističkih imperativa kakve ljudi sebi svakodnevno zadaju a od kojih nema nikakvog rezultata osim neuroze i jalovosti.

Ovacije u vojnom domu

S filmom Kavica stvari su išle obrnutim redoslijedom: film je snimljen prije izlaska knjige.

— Vrlo jednostavno, Branko Ištvančić je htio snimiti film po pričama koje je čitao u »Godinama« i poslije, »Godinama novim«. Film mi je, usput rečeno, bio školski primjer transponiranja jednog medija u drugi, tj. činjenice da u tekst nikada bez ostatka nije moguće upisati i čitanje: iako sam pokušavao pripovjedača baždariti kao doduše marginalnog ali lucidnog i vrlo samosvjesnog urbanog »frajera«, film glavnog pripovjedača prikazuje kao srednje inteligentnog, dobrodušnijeg i relativno neosjetljivog loosera.

Filmu su prethodile još neke obrade tvog pučko-govornog serijala.

— Da. Još 1996. Hrvoje Zalar, koji glumi i glavni lik u filmu, priredio je monodramu, koju je uspješno izvodio — pričao mi je jednom da je u nekom domu vojske, gdje su publika bili regruti ili pitomci, doživio prave ovacije.

Jesu li Kavice priča o generaciji na zalazu? Drugim riječima, jesu li one dokument vremena ili pak priča svakog tridesetogodišnjaka koji stasava u velikoj urbanoj cjelini kao što je Zagreb?

— Svakako, neke priče mogle su biti ispričane i pije trideset ili pedeset godina. Međutim, ono što i njih izdvaja jest promjena u odnosu prema svijetu: generacije pedeset, šezdeset, sedamdeset i neko godište mnogo su ciničnije, direktnije i drskije, a stvar su pospješili i rat, ultrakonzervativni režim, siromaštvo, novo desetljeće medijskog zatupljivanja itd.

Tvoja proza je izrazito trendovska: pisana je »stvarnosno«, bez eksperimenata (isključimo li igru oko autorstva), u slengu, pisana direktno o direktnim iskustvima.

— Trend je zapravo materijalizacija zeitgeista, a u ovom lokalnom slučaju tzv. stvarnosne proze, odnosno novog vala mimetizma, svjedoči o revitalizaciji potrebe za odnosom prema svijetu koji nije intelektualistički i samodostatan, nego jednostavan, neposredan, bez uvijanja i poze, a zapravo i bez straha. Utoliko je i Kavica trendovska, jer je — u biti nadosobni — problem njezinog pripovjedača sadržan u rečenici »pun mi je kurac svega, al ne znam kaj delat«.

Razgovarao Kruno Lokotar