Jezik na ugaru

Jezik na ugaru

»Popeo sam se na brijeg, ali ga više nije bilo«...

Miroslav Kirin (Sisak, 1965) dobio je Gorana 1989, što mu je omogućilo objavu kejvovski naslovljene zbirke Od nje do vječnosti (SKUD I. G. Kovačić). Tek devet godina poslije, 1998, kada su mnogi posumnjali da se ostavio pisanja, objavljuje drugu zbirku Tantalon (Meandar). Zbirke su prošle razmjerno nezapaženo, što ne govori ništa o njihovoj kvaliteti, tj. tekstu, nego o prostorno-vremenskom kontekstu. Poznat postaje po proznom prvencu, romanu Album, koji je, prilično neočekivano, dobio nagradu »Jutarnjeg lista« za najbolje prozno djelo 2001.

Već na prvi pogled jasno je da Kirin drži do grafičke organizacije teksta; njegove su pjesme strofično organizirane u dvostihe ili trostihe. Uletjet će tu i pokoje prebacivanje ili prijenos, čini mi se bez veće nužde, tek toliko da stihovi budu jednakiji.

Kirin kao da je opsjednut kontekstom. Njegove pjesme govore o jeziku po kojemu svijet očito jest, što shvaćam kao naslijeđe poststrukturalizma, poetskih trendova i eksperimenata osamdesetih, ali u njegov tekst kao da je s ratom provalio i destruktivni referentni kontekst zbilje. Tako kao da se odvijaju i prelaze s jedne na drugu razinu, neodlučne gdje se život zapravo nalazi, premda nema razloga da se uzajamno isključuju. Napetost Kirinovih pjesama bitno nastaje i na relaciji prošlost — budućnost, gdje caruje neizvjesnost. Diskontinuitet kao da je potaknut traumama prošlosti koje se, unatoč osmišljavalačkom naporu, ne mogu sanirati. Odatle, vjerojatno, i čest postapokaliptični ton, bilježenje destrukcije i imanentnog razgovora s Bogom, što ga opet, po ugođaju, dovodi u vezu s Nickom Caveom. Kirin traži prazninu i nijemost, čišćenje, kako bi se ponovno moglo započeti. Poetski subjekt pritom je prilično pesimističan, jer njegov dominantan pejsaž zemlja je na ugaru, ali ne ona koja se odmara za novu sadnju, nego zapuštena, ižđikalih trava i zahrđalih tračnica.

Kruno Lokotar

BIO sam u tri jezika

i umro u sva tri.

Zašto onda i dalje govoriš?

Opleo sam se oko tijela tri

naroda i onda pokušao pobjeći.

I zašto još nisi?

Svaku sam pjesmu, svaku riječ

ponovio triput pa zamuknuo.

Jesi li ih konačno zaboravio

da možeš krenuti ispočetka?

Bio sam u srcu tri

žene i požderao svako.

Što si učinio s tijelima?

U trećem sam se pokušaju

zatekao u letu u tuđinu.

Kad ćeš odbaciti svako sidro?

Bio sam u tri tuđine

i u svakoj pao u sebe.

Raspršen i svijetao

pao si i u mene.

Da, počeo sam rasti i u tebi,

sve ćemo ponoviti.

ZAMRŠEN narod na koturaljkama

odlazi niz brijeg.

U podnožju slama, hrpice

puste zemlje.

Čekaju i kola hitne pomoći u kojima, zbog štrajka,

ne sjede bolničari nego donekle zdraviji bolesnici.

Operni pjevači uzbuđeno podmazuju glasnice

svježim žumanjkom.

Smetlari metlama

čiste sve riječi u novinama.

Zidari ubrzano razgrađuju kuće

kako bi propustili smušenu gomilu.

Seljaci brže-bolje beru jabuke

i sijeku voćnjake.

Pisci čitaju svoje pjesme i priče

od kojih bi i ptice zanijemile.

Sve je sad čisto i nijemo,

nitko ne govori, nitko se ne miče,

pa neka napokon prođe

taj narod na koturaljkama!

ZAVIČAJ, pa ja sam ga imao.

Jezik, pa ja sam ga govorio.

Susjed, pa ja sam ga imao.

Gledao nas je u leđa, kao buduće sjećanje.

Odveo nas je, kamo nismo htjeli.

Pili smo vino, u podrumu, do pjesme.

Popeo sam se na brijeg, ali ga više nije bilo.

Dao sam se u potragu za njim.

Zakopao sam ga, nije me bilo na pogrebu.

Odmah sam izmislio novi, i taj mi je pobjegao.

Počeo sam mucati, to zapisao, tebi pročitao.

I ti si me zakopao, a ja ti svejedno domahujem.

Kad bi to bilo moguće, rekao bih mu da dođe.

Rekao bih mu da se sam govori.

Da sam sebi bude i susjed, i jezik, i zavičaj:

Onaj, s kojim sam pio vino.

Onaj, koji sam govorio.

Onaj, koji nisam izmišljao.

STANUJEM u zrnu maka.

Dakle, manji sam od zrna maka.

Mlataram rukama, htio bih zraka.

Htio bih viknuti: ova je kuća

premala, a onda me zapeče

nečija nevidljiva rana,

dolepršala iz neke druge kuće,

zaboravljene u vremenu,

kažu muške kuće, kažu ženske

sobe, u svakom slučaju, one

u kojoj ih je bilo previše.

To je zaključio i netko treći.

Dograbio je kuću,

stisnuo je u šaci, i pustio taj sitni narod neka se cijedi.

Unutra su jeli neko zrnje,

pili iz pšeničnih zrna,

lijegali u čun od prosa,

šivali slobodu od raži,

lijegali u britki poljski vjetar,

htjeli se vratit nama.

Hodali su zabijajući se u zemlju

kao u lijes, sve ih je manje bilo;

noge brzo potonu, glava prsne u visini.

S rukama su uvijek, o da, uvijek, noću,

gnjeli i stiskali, i mljeli i pleli

ljestve za bijeg u dječju sobu.

Taj kruh, u kojega su umiješali

svog brata, sestru, oca, majku,

sad ovi pred vratima trgaju.

(Mi neka gladujemo, mi neka

zrak budemo, mi neka nova

rasa ni od čega istkana.)

Čuo sam glasove, izmiješane,

kako hodaju dvorištem; to su

tijela rugalačka, ulaze u mušku,

provaljuju u žensku, vode ih

u šetnju do polja, gdje će

žeti do iznemoglosti,

do nestajanja, zrak će od njih

deblji biti, disat ćemo

ih svakodnevno,

zrnje će se prosipati, ono sitno, nago,

u kome ćemo jednom stanovati,

žaliti se da je tijesno,

da nema zraka,

zanovijetati neprekidno,

do sutra i prekosutra.

IŠAO sam zaraslim tračnicama

i zubima čupao travurinu.

Koja je opet nicala, nju sam

spaljivao dahom.

Uhom sam upijao tutnjavu

vlaka koji je ovuda davno prošao.

Radio sam cijeli dan.

Trava je neprestance nicala.

Umoran i obeshrabren, ispružio sam se

i promatrao nebo.

Tada sam spazio tebe:

sjedio si gore i pripovijedao.

Rekao si: u meni se križaju

sve pruge, svaki život koji zatreperi

ovdje potraži svoju potvrdu,

ovdje polu-zamišljena bića

piju krv i narastu u tijelo. Sve

što padne dolje, kod tebe,

u meni se propne, zatrese

moju kožu, izbije poput bolesti

s kojom se moram boriti. Svaki

me tvoj poraz jača, jača tebe,

jača nas, neprimjetno postajemo

množina, eh pa što.

Sjećanje nam nitko ne želi uzeti,

vuče nas dolje, gdje smo slijepljeni

u neprestanom ponavljanju, sricanju

rečenice koja jede samu sebe,

koja jede i tebe i mene i nas,

da postajemo bez tijela i imena.

Skupa smo u svim odrazima, žurbi sjena,

križanjima puteva, ništa nismo

u stanju dovršiti, samo to nas još

drži zajedno. Odustat ćeš

i od te pruge, kao i od one prije,

povratit ćeš travurdu, čelik

tračnice vratit će ti tvoj plameni dah, pržit

te, osušit ćeš se, ti nadničaru, oko će ti

još jednom oslijepiti, nikad ne možeš

biti dostatno slijep za sve ponuđeno,

uho će zatrpati prašina,

grist ćeš samoga sebe

i istovremeno povraćati i mene,

i sebe, i sve žedne budućnosti.

Miroslav Kirin