Gotički lunapark

Iz pakla (From Hell), red. Allen & Albert Hughes

Dijabolični Jack Trbosjek, tata svih mitskih serijskih ubojica, ukazao se prvi put na velikom platnu još u doba njemačkog ekspresionizma, da bi status filmskoga superstara priskrbio tek u kičastom ozračju sedamdesetih. Dakako, celuloidni štovatelji Ripperova kulta podarili su nam tada i poneki bizarni komad, poput nepoznatoga britanskog filmaša Petera Sasdyja, predstavnika Hammerove škole horora iz njezine novije faze, koji u kultnom filmu Hands of the Ripper uvodi lik Jackove kćeri, portretirajući je kao seksualno frustrirana manijaka. Sasdy će sve to začiniti banalnim frojdovskim referencama, dok pokušava razotkriti korijene njezinih trauma u ranom djetinjstvu, nakon što je ugledala taticu kako masakrira voljenu mamu. Trbosjek je ubrzo pao u zaborav, da bi ga u trećem mileniju nanovo uskrsnuli iz pakla Allen i Albert Hughes, vodeći predstavnici američkoga crnačkog vala, koji se poput svih prolaznih trendova ugasio preko noći, ustupivši mjesto seriji nemaštovitih i dozlaboga dosadnih štancera koji su pridonijeli njegovoj sveopćoj komercijalizaciji, kao što se to u dogodilo u glazbi s njihovim R&B pandanima. Tako se braći Hughes dogodio neočekivani transfer iz detroitskog geta u ništa manje nasilno ozračje viktorijanskog Whitechappela, s njegovim opijumskim sobama, umobolnicama i mrtvačnicama. Stoga nije nimalo neobično da su autori pokušali žanrovski odrediti svoj mračni gotički lunapark kao ghetto film, povezujući viziju masakriranih i lobotomiziranih riđokosih prostitutki iz viktorijanskog Londona s prijetećom atmosferom crnačkoga geta kojom je bila obojena njihova autorska faza 'N the hood, premda su ovakve paralele pomalo isforsirane.

Teorija urote

Snimljen po istoimenom predlošku respektabilnog tandema Moore & Campbell, koji se ne može trpati u klasični stripovski koš, jer je riječ o neobičnoj kombinaciji crteža i romana (graphic novel), daleko intrigantnijoj u tekstualnom nego grafičkom dijelu, Iz pakla je označio atipični transfer braće Hughes u političko ozračje viktorijanskog Londona. Doduše, Hughesovi ne recikliraju Sasdyjevu eurotrash-estetiku, nego se u ideološkim stajalištima oslanjaju na Stephena Knighta, čijim se romanom Konačna odluka koristio redatelj Bob Clark kao predloškom za ambiciozni film Murder by Decree s Christopherom Plummerom u ulozi Sherlocka Holmesa. Clark barata u svom romanu povijesnim spekulacijama i teorijama urote, ne bi li nam dokazao da se iza zločina koje je počinio Jack Trbosjek kriju masoni i engleski parlament, pa čak i sama kraljevska obitelj, ponašajući se poput novinara senzacionalističkoga tiska u slučaju tragične smrti princeze Diane. Takav pristup funkcionira kod Hughesovih veoma efektno, jer oni ne žele prihvatiti autorove paranoidne teorije odveć ozbiljno, nego se pri tome samo dobro zabavljaju. No, za razliku od Clarkove Sherlokiane, slavnoga britanskog detektiva i njegova vječnog pratioca Dr Watsona ovdje zamjenjuju psihotični inspektor Fred Abberline alias Johnny Depp kao nafiksana varijanta Ichaboda Cranea, te njegov korpulentni pomoćnik Peter Godley. A raskošnu paletu Clarkovih urotnika obogatit će poneki antisemit i jedan mračni liječnik, da bi nam se u jednom prekrasnom prizoru ukazao čak i John Merrick, poznatiji kao čovjek slon iz istoimena filma Davida Lyncha.

Stilizirani minimalizam

Karizmatično tugaljivi Depp ispija tijekom noćnih seansi halucinogeni koktel od laudanuma i apsinta u društvu tetoviranih krasotica. Takvi Deppovi izleti pružaju Hughesovima idealni povod da nam osiguraju dostatnu dozu ekspresionističkih noćnih mora u kojima će se povremeno ukazati i zanosna Heather Graham, najljepša i najnevinija kurva iz Whitechappela. U skladu s tonovima njezine frizure, autori su okupali londonske eksterijere plamenocrvenim odsjajima kao efektni kontrast sivilu londonskoga geta i njegovih mračnih ulica popločenih vlažnom kaldrmom. Stilizirani minimalizam prizora u kojem se svjetlost reflektira u oštrici noža, te tragovi krvi u magli, kreiraju atmosferu prijetnje i neizvjesnosti. Priča je klasični kostimirani whodunnit, s ponekim nepotrebnim klišejem (uvijek će se u presudnom trenutku naći nadređena osoba koja našeg junaka pokušava skinuti sa slučaja, kao što to već biva u klasičnom policieru). Ipak, njezino naslije više se nagovješćuje nego eksplicitno prikazuje. Majstorski snimljen na praškim lokacijama, za što je zaslužna kamera Petera Demninga, Iz pakla je u svojoj vječnoj potrazi za izgubljenim vremenom vrlo stiliziran, ali i dostatno rapsodičan. Pomalo staromodan, s patinom davno zaboravljena Hammerova filma o vukodlacima koji više nikog ne plaši. Tako to biva kad dvojica filmaša koji su se oduvijek bavili tipično (afro)američkim temama pokušavaju biti Very British.

Dragan Rubeša