Fascinantna umješnost

Hvala na čokoladi, (Merci pour le chocolat), red. Claude Chabrol

Nakon ne previše dojmljivih filmova tijekom osamdesetih, Claude Chabrol je u proteklom desetljeću dokazao kako ga ne treba otpisivati, štoviše Ceremonija iz 1995. jedan je od najsnažnijih filmova njegova opusa i jedan od najistaknutijih filmova devedesetih uopće. Prošle godine imali smo priliku vidjeti još jedan njegov sugestivan ostvaraj, Srećom postoji laž, kojem je tek mlak rasplet priječio vrhunske domete, a naposljetku smo dočekali da u našim kinima zaigra i Hvala na čokoladi (Merci pour le chocolat, 2000), uradak premijerno prikazan u Hrvatskoj još prije osam mjeseci na Pulskome filmskom festivalu.

Čokoladna paučina

Hvala na čokoladi, adaptacija romana Čokoladna paučina Charlotte Armstrong, film je koji se na najopćenitoj razini doima kao preslika spomenutog prethodnika Srećom postoji laž. Oba ostvarenja odlikuju se izvanredno suptilnim psihološkim profiliranjem likova i iznimnom ugođajnošću, ili drugačije rečeno — u oba Chabrol pokazuje fascinantnu redateljsku vrsnoću koja podsjeća na njegove rane radove poput Rođaka i Naivnih djevojaka. No isto tako oba filma imaju bitnu scenarističku slabost: u prvom se radi o nezadovoljavajućem identitetu ubojice (ispostavi se da je to posve nevažan lik; što se može shvatiti i kao Chabrolovo ironiziranje žanrovskih pravila te istovremeni prinos realizmu filma, no i ako jest riječ o tome, nije uspjelo izvedeno), u drugom o potpunoj neuvjerljivosti ključnog, pokretačkog motiva zapleta — eventualnoj zamjeni beba u rodilištu (gledatelje se pokušava uvjeriti da je posve normalno da je možda izvršena zamjena muške i ženske bebe, kao da nijedna od upletenih majki nije znala kojeg je spola dijete koje je netom rodila, a jednako tako i nitko od porodima prisutnih medicinara). Hvala na čokoladi također, kao i Srećom postoji laž, posiže za svojevrsnim minus postupkom u razrješenju zapleta, koji se ponovo doima kao prilog realističkom kontekstu filma (i eventualni ironijski odmak spram žanrovskih očekivanja), ali iznova i kao nepotrebno završno splašnjavanje ipak i žanrovski tempiranog filma.

Osobni identitet

Ultimativni branitelji oba filma ističu kako je njihov žanrovski segment marginalan i kako su u središtu Chabrolova zanimanja bile druge stvari. Na primjer priroda (građanskog) bračnog odnosa, funkcioniranje (građanske) obitelji ili odnos privida i zbilje (sve česti Chabrolovi motivi). U slučaju filma Hvala na čokoladi posebno se ističe problematika osobnog identiteta i s njim povezana igra privida i zbilje. Je li osobni identitet dominantno posljedica urođenih odnosno nasljednih svojstava osobe, ili su dominantni čimbenici oni društveno-kulturni? Ili je možda u pitanju neka neuhvatljiva kombinacija prvog i drugog, garnirana dodatnim elementima? Kako se film razvija, sve upućuje na genetsku dominaciju, no naposljetku će se otkriti da je to privid. To suprotstavljanje privida i zbilje, filmski poznato još od davnog Griffthova ostvarenja Telefonistica iz Longdalea, Chabrol koristi za zavaravanje i likova i gledatelja, ali i za ironiziranje ustaljenih ljudskih vjerovanja poput onog o prenošenju (umjetničkog, poslovnog) talenta s roditelja na djecu, što je opet segment šireg ironijskog pogleda na ljudsku (građansku) egzistenciju. Spomenuto zavaravanje likova i gledatelja, odnosno raspodjela znanja između autora, koji zna sve, i likova i gledatelja koji ništa ne znaju pouzdano, odnosno sumnjaju, u skladu je sa žanrovskim segmentom filma kao krimića odnosno trilera i tako se ponovo vraćamo na problem žanra.

Protožanrovski pristup

Nesumnjivo, Chabrolu žanrovski obrasci doista, sami po sebi, nisu od većeg značenja. Bitni su mu onoliko koliko funkcioniraju kao sredstvo dovođenja likova u određene odnose, kao karakterizacijski poticaj, ali i način kreiranja tzv. graničnih situacija (životna opasnost). Zato on ovdje, kao i pretežno u svojim filmovima, koristi 'razliven' (naspram 'čvrstog') pristup žanru (po terminologiji Hrvoja Turkovića protožanrovski pristup), pristupa žanru na način tzv. triler-drame što mu omogućuje labaviji odnos spram žanrovskih obrazaca, ali ga ipak ne lišava svake obaveze prema njima, a to je ono što bezpogovorni poštovatelji aktualnih Chabrolovih filmova, čini se ne žele shvatiti. Poenta je naime u tome da autor mora što umješnije baratati svim bitnim elementima strukture, a Chabrol s (proto)žanrovskim elementima, koji koliko god bili tek funkcionalni nisu nevažni, ne barata sve vrijeme s potrebnom učinkovitošću. S obzirom da je njegovo psihološko-ugođajno umijeće iznimno impresivno, taj žanrovski manjak u kontrastu možda još i više dolazi do izražaja, ostavljajući nas da žalimo što Hvala za čokoladu, jednako kao i Srećom postoji laž, nije u cjelosti vrhunsko ostvarenje. Pritom naravno ne treba smetnuti s uma da je još uvijek riječ o vrlo sugestivnom filmu čiji su kreativni dometi većini djelatnih režisera nedosezivi.

Damir Radić