Fasade i žganci

Fasade i žganci

Milan Šenoa, O Zagrebu koješta, Dora Krupićeva, Zagreb, 2001.

Da je oduvijek bilo teško izbjeći obiteljsko naslijeđe, potvrđuje i primjer Milana Šenoe, sina mnogo poznatijeg Augusta. Iako nikada nije ni izbliza dosegnuo očevu slavu, Milan se, dakle, i sam okušao u književnim vodama. Njegove pripovijetke, drame i putopisi u domaće su javnosti pak prošli prilično nezapaženo, a s nešto su većom pozornošću popraćeni tek njegovi zagrebački feljtoni. No, s obzirom da se ponekad dogodi da s vremenom poraste i literarna vrijednost pojedinih spisatelja, možda bi se dio opusa Milana Šenoe danas mogao ponovno vrednovati. Upravo spomenute zagrebačke feljtone, razbacane po stranicama različitih tiskovina, Branimir Donat sakupio je pod zajedničkim naslovom O Zagrebu koješta.

Knjiga od četiri dijela

U rasponu od gotovo četvrt stoljeća (Milan Šenoa, naime, doživio je gotovo sto godina) i u jednom od najuzbudljivijih razdoblja hrvatske povijesti (od kraja 19. stoljeća do šezdesetih prošloga) Šenoa je izredao pedesetak crtica o različitim zagrebačkim temama — arhitektonskim i prostornim promjenama, sporednim i nešto važnijim kulturnim događanjima te, više ili manje, poznatim facama iz javnog života metropole. S obzirom na dugo razdoblje, brojnost tema i nedostupnost pojedinih tekstova, bilo je prilično zamršeno složiti zaokruženu književnu cjelinu. Tako je, provizorno, knjiga podijeljena na četiri dijela. Prvi — Mjesta i prostori, obuhvaća tekstove koji se odnose ponajprije na arhitektonski izgled Zagreba. Tu se redaju bivše i sadašnje ulice, postojeće i odavno porušene kuće slavnih te skrivena, lažna i istinski znamenita mjesta iz zagrebačke povijesti. Kako je i sam Šenoa povremeno redigirao vlastite članke te je u novije ubacivao već prije napisane retke, neki se odlomci i činjenice nekoliko puta ponavljaju pod drugim naslovima. No, prava je slabost toga dijela stanovita nepreglednost. Šenoa, tako, pojedine ulice naziva različitim imenima, prilično nejasno navodi nekadašnje, odnosno trenutne položaje znamenitih građevina (na južnoj strani Ilice, nešto podalje i sl.), a priređivač nije najjasnije definirao ni godine kada su tekstovi napisani, što je za ovakvu literaturu prilično važna informacija.

Duhoviti dijalozi i bizarne činjenice

Pod sljedećim naslovom — Oko kazališta, objedinjeno je nekoliko kratkih crtica koje je Milan Šenoa posvetio događajima i ljudima vezanima uz zagrebački teatar. Treća skupina feljtona — Događaji, sadrži neke od najzanimljivijih tekstova zbirke, a donosi opise različitih sitnih zanimljivosti vezanih uz Zagreb. Nažalost, to je poglavlje među kraćima. U njemu se, između ostalog, može naći kratka storija o neobičnom nastanku prve povijesti grada Zagreba čiji je autor bio Ivša Tkalčić — zvan Tintenkleks, lingvistički detalji iz povijesti Cmroka, kratki pregled gastronomskih in mjesta ili popis nekolicine gradskih neobičnosti. I dok su nabrojeni zapisi donekle zanimljivi i širem domaćem čitateljstvu, a osobito Zagrepčanima, Šenoina svjedočanstva u sljedećem poglavlju — Portreti, mnogo su snažnije intimistički obojena. I tu nalazimo nekoliko bisera — poput stihova Velimira Gaja (sina znamenitog Ilirca Ljudevita): Sastalo se veselo društvance / Pa su jeli kukuruzne žgance. No, dosta se tekstova odnosi na osobe čija su imena suvremenom čitatelju prilična nepoznanica, a k tome su njihovi životi obrađeni biografski suhoparno i, najčešće, odveć detaljno. No, književni ugled Milana Šenoe i ovdje spašavaju uglavnom nemotivirani, ali duhoviti dijalozi ili gotovo bizarne, i stoga zanimljive, činjenice.

Znanstveno-popularni pristup povijesnoj građi katkada je najbolji put za osvajanje velikoga kruga čitatelja. Nepoznate i tajanstvene sitnice iz života poznatih ličnosti i mali detalji skriveni iza velikih povijesnih događaja uvijek će privući pozornost voajerski raspoložene javnosti, a Šenoini su tekstovi svojedobno vjerojatno posjedovali i aktualnopolitički naboj. Sada se, međutim, ovim crticama može pripisati povijesno značenje — mnogi Zagrepčani sa čuđenjem će otkriti da ispod temelja novih zgrada i iza neuglednih fasada leži zaboravljena vrijedna kulturna baština ili se, pak, skrivaju (ne)obične sudbine njihovih sugrađana. No, arhaičan pripovjedni stil te često ustrajavanje na, danas, posve nebitnim činjenicama i imenima, prilično odmažu najnovijem pokušaju da se za književnu ostavštinu Milana Šenoe zainteresira šira čitateljska populacija.

Jelena Gluhak