Ero je vraćen izvorniku

Ero je vraćen izvorniku

Gotovac je nakon praizvedbe učinio neke korekture, primjerice svršetak drugoga čina, a u kasnijim izvedbama uklonio je i Markov arioso u sceni s rasplakanom Domom. Vidjevši da i taj detalj narušava logičnost dramske radnje, sam ga je autor izbacio, pa me tim više čudi da je Bareza ponovno otvorio skok što ga je autor sugerirao

Dok europsko glazbeno kazalište već upoznaje djela suvremene orijentacije poput Wozzecka i Mosesa i Arona, 2. studenoga 1935. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu praizvedena je opera Ero s onoga svijeta, u režiji Margarete Froman, pod dirigentskim vodstvom skladatelja Jakova Gotovca, a naslovne uloge pjevali su velikani operne scene: Mario Šimenc (Ero), Gita Đuranec (Đula), Ančica Mitrović (Doma), Josip Križaj (Marko) i Leo Mirković (Sima). Intendant Branko Šenoa naglasio je da je Ero najveći uspjeh sezone 1935-1936. i tako je započeo put naše najpopularnije opere i jedne od najboljih komičnih opera slavenske glazbene povijesti. Dovoljno je samo spomenuti da je libreto preveden na devet jezika, da je opera s velikim uspjehom izvođena u brojnim europskim zemljama, a da je u HNK Zagreb sa 9. svibnjem 1992, kada je premijerno obnovljena, igrana već 550 puta, dok je u Splitu primjerice izvedena više od 250 puta. Svako novo izvođenje ovog kultnog opernog ostvarenja razlog je za propitivanjem o tradiciji, o samom ingenioznom ostvarenju Milana Begovića i Jakova Gotovca kao i brojnim interpretacijama redatelja, dirigenata i pjevača.

Premijera 30. studenog prošle godine u HNK Split stoga je bila važan kazališni događaj, a kritički osvrti na predstavu otvorili su pitanja o samom djelu te poštivanju izvornika. Autorsku ekipu koja potpisuje uprizorenje čine: Krešimir Dolenčić (redatelj), Nikša Bareza (dirigent), Dinka Jeričević (scenografija), Danica Dedijer (kostimografija), Luciano Perić (koreografija), a izvođački tim predvode Janez Lotrič (Ero), Božena Svalina (Đ ula), Nelli Manuilenko (Doma), Ivica Čikeš (Marko) i Ratomir Kliškić (Sima).

Iz razgovora koji sam vodio u siječnju sada već davne 1978. s maestrom Jakovom Gotovcem, pripremajući magistarski rad o strukturi libreta u hrvatskoj operi, podsjetit ću na nekoliko misli ovog velikana glazbenoga kazališta, koje mogu poslužiti kao polazište u pristupu Eri.

Gotovac je naglašavao da je opera složeno glazbenoscensko djelo u kojem je važan i reproduktivni aspekt, ona mora biti pisana za publiku, mora nositi emociju i invenciju, a Ero je nastajao u doba kada je priklanjanje nacionalnom smjeru imalo povijesnu — vremensku dimenziju, bilo imperativ onoga doba. Maestro je naglašavao važnost libreta u operi, posebno njegova tri elementa: zanimljivost, emocionalnost i iznenađenje. Iako je tema uzeta iz narodne priče, Begović joj je u skladu sa zakonitostima operne dramaturgije dodao ljubavnu temu, pa se stalno isprepleću dvije fabularne linije, ona ljubavna i ona oko gonjenja, dakle Ero sve čini radi ljubavi, bitan je ašik. Gotovac je naglašavao potrebu da libreto bude jasan, čak i kada se jezik ne razumije, a njegova je važnost jedino u interakciji s glazbom. I danas zvuče uvjerljivo riječi velikog maestra: »Moj stvaralački princip bio je ne stvarati djela slijepo slijedeći nove struje, već pokušati stvoriti originalni nacionalni izraz, djelo domaćeg nacionalnog duha iz folklora koji je umjetnički oblikovan.«

Brojne rasprave tijekom godina o toj operi jednoglasne su u ocjeni da je djelo amalgamirana cjelina Gotovčeve partiture i Begovićeva libreta, a ove godine, kada obilježavamo dvadesetogodišnjicu smrti Jakova Gotovca, prigoda je da se osvrnemo na izvedbu u Splitu, s razlogom da otvoreno raspravimo pitanja izvornika i otklona od njega, koji su se tijekom godina događali i u mnogim redateljskim interpretacijama. Idealni sugovornik za to je maestrov sin, također istaknuti skladatelj i kazališni čovjek Pero Gotovac, poznavatelj najskrovitijih tajni vezanih uz Eru.

Posljednje uprizorenje u Splitu izazvalo je medijsku pozornost s posebnim osvrtom na izvornost izvedbe. O čemu je zapravo riječ?

— Želim ovdje naglasiti da je u medijima u javnost iznesen čitav niz informacija više-manje na senzacionalistički način, koje su na rubu neistine, ničim argumentirane i često imaju karakter samoreklamiranja.

Na koje tvrdnje mislite?

— Negdje je objavljena navodna autorova izjava da je Bareza dosad jedini pravi tumač partiture Era. Činjenica je tek da je Gotovac volio i cijenio mladog Barezu, koji je pokazivao zanimanje i sklonost prema domaćem repertoaru pa prema tome i njegovu opusu. Što se tiče splitskih izvedaba, a napisano je negdje da je to dosada najbolja izvedba djela, mislim da se time čini u najmanju ruku nepravda i spram Kuzmanića, Voltolinija i Bombardellija, što su godinama ispravno čitali tu partituru. Nesporazumi su nastali još za autorova života, kada se u želji za osuvremenjivanjem i modernizacijom počelo posebno režijski eksperimentirati nad djelom, te ga čak i potpuno krivo mjestimice shvaćati.

U čemu je onda bit izjave da je Ero vraćen izvorniku?

— Ako se nešto vraća izvorniku, znači da se to isto u danom trenutku ili razdoblju od njega udaljilo. Libreto Era pisan je prema ideji skladatelja, a dramaturška okosnica triju opernih činova besprijekorno je strukturirana. Begović je bio istaknuti dramski pisac i dramaturg. Libreto je stizao u fazama iz Bisag Grada, gdje je Begović obitavao u to vrijeme, ali se nigdje ne zapažaju dramaturški šavovi i krparenje. Već u začetku sve je čvrsto sjelo. Tako se uz stihove namijenjene skladanju nalaze i didaskalije što izravno sugeriraju scenu, odnosno igru u njoj. Skladateljski postupak tekao je u jednom dahu i bez obzira na to što su poštovane zakonitosti operne prakse i podjele na arije, duete i ansamble — stvoreno je jedinstveno djelo. Gotovac je nakon praizvedbe učinio neke korekture, primjerice svršetak drugoga čina, a u kasnijim izvedbama uklonio je i Markov arioso u sceni s rasplakanom Domom. Vidjevši da i taj detalj narušava logičnost dramske radnje, sam ga je autor izbacio, pa me tim više čudi da je Bareza ponovno otvorio skok što ga je autor sugerirao. Glazbeno tkivo što zvukom obuhvaća i primjereno slijedi stih, ali i kroz zapjev izgovorenu riječ sa svim parametrima kazališne igre, često prelazeći čak i u sfere glazbene deskripcije, sastavni su dio ove sretne partiture, nadahnute vremenom kad su se sličnim glazbenim jezikom izražavali brojni vrijedni stvaraoci i glazbeno-estetski istomišljenici.

Znači li to da ništa nije prepušteno slučaju?

— Tako je. Odatle i kasniji nedovoljno izbalansirani pristupi djelu, koje je katkada bilo površno iščitano i nedovoljno odgovorno prezentirano. Svekolika izvornost polako se gubila.

Nije li vrijeme na neki način osudilo operu na odlazak u bajkovitu stilizaciju?

— Još od praizvedbe 1935. piše na kazališnoj cedulji, dakako i u partituri, vrijeme je današnje, kao i ono prije sto godina. Tu je i ključ razumijevanja Gotovčeve izjave da je u Eri riječ o svojevrsnu glazbenom nacionalnom realizmu, jer ostaje činjenica da se tih godina stvarno živjelo još prema starim običajima te je patrijarhalni život Zagore čuvao svoju tradiciju. Danas, sedamdesetak godina poslije, tu bi opasku trebalo prestilizirati, kako bi se na drukčiji način fiksiralo vrijeme zbivanja priče. No, valja naglasiti, odnosi su među likovima ostali isti, ljudski i realni, jer u operi se strastveno ljubi, mrzi, plače, smije, tuguje, veseli, ljuti, tješi, kažnjava i prašta. Svaka nepromišljena stilizacija prijeti da naruši snagu čvrste zgrade ovog opernog djela. Zbog svega toga Gotovac bi znao reći »Napišite novu operu, a moju nemojte popravljati. Brigu o tome ostavite meni!«

U čemu je onda splitsko vraćanje izvorniku?

— Ono počinje glazbenom izvedbom. Barezina profesionalna spremnost jamstvo je preciznosti izvedbe i stilske čistoće tumačenja djela koje dirigira. Zbor je odavna kultna pojava splitske operne kuće, te i oni nose, ali i igraju svoje uloge. Orkestar pak zvuči kompaktno, a tempa su Ere već postala klasičnim, što je važno za fizionomiju izvornosti. Prema tome izvedba nadahnuto prati sve parametre autorove partiture, ona je fiksirana još od dana praizvedbe. Dakako, interpretacija te partiture ovisi o dirigentskom nervu i radu s ansamblom. Treba naglasiti da je i koreografija splitskog Ere također izvorna. Koreograf Lucijano Perić slijedio je autore Krčelića, Fromanicu i Harmoša, a spominjem i Zvonimira Podkovca, koji je već odavna sačinio Labanov zapis cijeloga plesnog bloka. Tako je koreografija praktički postala klasičnom, slična koreografiji Polovjeckih plesova iz Kneza Igora, što se u svim svjetskim izvedbama pleše jednako.

Imate li kakvih opaski o kostimima ili sceni?

— Kostimi Danice Dedijer su u redu, jer oni najlakše podnose finu stilizaciju. Ne bih se osobno složio s nepotrebnim miješanjem narodnih nošnji u prekrasnu, samoj sebi dovoljne ljepote vrličke nošnje. Ubacivanje nekih vanjskih likovnih elemenata redovito zazvuči falš.

A scenografija?

— Uz poštovanje iskusne Dinke Jeričević, mislim da nije do kraja likovno osmislila predstavu. U Eri sve igra! I plast i kondir, i jabuka i ružmarin, i vrata i kračun na njima, i mlinsko kolo i akov u koji Đula sipa to malo žita. Sve je u funkciji, točno je naznačeno gdje je kuća, gdje je mlin i njegov prozor, gdje je put, tlocrt scene, pa me ne čudi da je i najljepša ljubavna scena pod jabukom izgubila snagu u nefunkcionalnoj scenografiji. Nije simbolika u padu jabuka, nego jabuke u djevojačkim grudima, nabita senzualnošću i narodnog običaja. Sve su zapisali autori. One pozadinske stilizirane gromače zaista zatvaraju horizont i prostor, umjesto obratno. Jeste li ikad doživjeli plavetnilo neba Zagore, gdje se zbiva priča? Ja na sreću jesam.

Znači da neki naoko nevažni detalji kao falšakordi mogu narušiti inače korektnu izvedbu?

— Naravno. Zanimljiv bi bio popis svih besmislica koje su godinama narušavale čvrstu zgradu djela, a sve u želji moderniziranja. Mi sve vrijeme govorimo o izvorniku, a upravo ti detalji bili su oličenje tog i takva izvornika. Širom raznih pozornica brojne izvedbe formirale su spomenute parametre, a sva najbolja i najinventivnija rješenja i iskustva skupljala su se i njegovala. Konačno, Gotovac je s ponosom citirao riječi Richarda Straussa, koji mu je nakon predstave u Berlinu čestitao i izjavio da narod koji ima takvo djelo može biti ponosan.

Ako se dakle u nekim dosadašnjim izvedbama djelo udaljilo od izvornosti, po čemu ova splitska izvedba dobiva epitet izvornika?

— Pokušat ću sažeti. Redatelj Krešimir Dolenčić ovaj put pročitao je sve što zapis sugerira. Organizacija operne igre — sa svim komponentama, pa i didaskalijama koje su u izravnoj vezi s tijekom glazbenog tkiva — rezultirala je vraćanjem izvorniku. Redatelj je dakle uz pomoć dirigenta formirao predstavu prema predlošku, te uz svoju poznatu energiju, ali i maštu, odnose razigrao do te mjere da nije imao ni vremena razmišljati o nepotrebnu eksperimentiranju. Ostalo se događalo samo od sebe, cijeli ansambl uskovitlalo se u radosti igre. Toliko naglašavana izvornost probudila se kao uspavana ljepotica.

Je li splitski Ero naposljetku je vraćen izvorniku?

— U cjelini govoreći jest, doživio je renesansu, dokazujući svoju životnost i neuništivost. Konačno, ako je riječ o Splitu, Gotovac je prigodom pretposljednje obnove uputio kazalištu pismo s porukom: »Čuvajte mi i njegujte našeg Eru pod krovom splitskog Narodnog kazališta, gdje sam i sam doživljavao prva kazališna iskustva...« Nije naodmet istaknuti ono našeg. Svjestan je bio koliko mu se njegov Ero oteo iz ruku i postao polako, ali sigurno nacionalno dobro.

Mislite li da bi maestro bio zadovoljan splitskom izvedbom?

— Svakako, pa izvedba je bez bitnih grešaka. Ne zaboravite da je Split njegov rodni grad, koliko god živio udaljen od njega godinama, u drugoj sredini, srcem je uvijek ostao u njemu. To mogu posvjedočiti.

Čujemo da se priprema obnova Ere s onoga svijeta i u Zagrebačkoj operi, pa neka iznesena razmišljanja o izvornosti i izvedbeno-estetskim problemima posluže pri budućim interpretacijama ovog opernog djela.

Razgovarao Dalibor Paulik