Ekrani bez ladica

Ekrani bez ladica

Branko Čegec, Ekrani praznine, Naklada MD, 2001.

Poezija Branka Čegeca karakteristična je za osamdesete godine prošloga stoljeća. Uporaba označitelja osamdesete samo je kraći način da se opiše jedna poetika. No uporaba kratica i prečaca, tako česta u novinarstvu i u novinskoj kritici, u jeziku formira ladice pa tako imamo poeziju i poetiku osamdesetih i devedesetih. Problem s ladicama je u tome što se one uvijek prenose dalje, kao tip govora i mišljenja, a devedesete su ipak za nama. Upravo proživljavamo prvo desetljeće novog milenija, a okoštale situacije nisu dobre: vremena se mijenjaju brže od govora o njima.

Pisati se mora i dalje

Poetička otvorenost Čegecove zbirke pada u doba otvorenosti subjekta. Evo još jedne fraze, ali pjesništvo je uvijek bilo blisko na taj način imenovanu iskustvu. Otvorenost subjekta može značiti i otvorenost metafora, drugih figura i samog stila; a naposljetku znači otvorenost poetike i traženje novih putova. Baroknost Čegecova poetskog jezika, ali istodobno i njegova prizemnost i trezvenost, stoji nasuprot askezi nas novih pjesnika iz devedesetih. No mi smo ograničeni nemilosrdnom zaprekom — odsutnošću i nestankom događaja. Događaj je ona vanjska materija koja ima rok trajanja: ratovi ipak svima dosade, a pisati se mora i dalje. Narativni stil devedesetih posljedica je bivšega velikog događaja, rata. Završetkom rata i eventualnom ekonomskom stabilizacijom konačno postajemo Europa, a Europa je područje u kojemu nema događaja. Dakle, u prostoru nedogađanja, tipično postmodernom okolišu, u nedostatku različitih ideoloških borbi, stvaralački potencijal svakog autora zavisi ponajprije o njegovoj mašti i kreativnosti, bez obzira bio on prozaik ili pjesnik, bio on decentriran ili centriran subjekt, i od toga nitko ne može pobjeći.

Pričanje praznine

Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih zbirkama Melankolični ljetopis i Ekrani praznine Čegec istupa iz klasične modernističke otvorenosti i prelazi na teren postmoderne. Druga je stvar što u takvoj situaciji on ponovno nailazi na prazninu, inače temeljnu modernističku temu. Ali teme, po sebi, nisu ni modernističke, ni postmodernističke. Unatoč bitki s prazninom Čegec je sav u naporu da nam ispriča priču, a ona je toliko suptilna, blaga, mekana. Jedna se od boljih priča koje sam pročitao u našoj novoj poeziji Sedam prozora u Gundulićevoj 24. Njezina potencijalnost, koordinacija slučaja, osjećaj za suptilnu mijenu — nagovještavaju upravo prethodnu tezu, da je riječ o pokušaju i začetku pričanja priče.

Svojom još modernističkom otvorenošću, ali ne više i disciplinom, Čegec započinje veliki ciklus novije hrvatske književnosti. Upravo je nedisciplina onaj novi kreativni poticaj — jer prekaljeni će modernist uvijek sve podrediti formi. Čegec zaboravlja formu i traži priču. Ekrani praznine puni su džojseovske ironije, ali i kalvinovske koncentracije, i utiru put kasnijim događanjima. Stoga, možda je vrijeme da ih ponovno pročitamo.

Novo čitanje Čegeca, paradoksalno, koristi nama koji smo deklarativno više zainteresirani za priču, jer je riječ o samom početku. Riječ je o naporima esejista i pjesnika da polako lovi pretpostavke i stvara začetke nekih budućih, još dokraja nerealiziranih priča.

Rade Jarak