Drska šarada

Oceanovih jedanaest (Oceans'11), red. Steven Soderbergh

Izazvavši raritet holivudske kinematografije — onaj da remake nadmaši original (u ovom slučaju iz 1960. godine) — redatelj Steven Soderbergh zasigurno je pri svom odabiru materijala za obradu itekako dobro znao što radi. On naime polazi od, prije svega, jedne mediokritetne krimi-komedije (a ne vrhunskog teško nadmašivog umjetničkog djela) čiji je filmsko-povijesni značaj ponajprije u činjenici što je možda po prvi put na takav način na jednom mjestu okupljena (danas već posve ustaljen običaj) raznolika zvjezdana ekipa (Frank Sinatra, Dean Martin, Sammy Davis jr., Angie Dickinson).

Krenuvši od labave premise predšasnika i od njega doslovno preuzevši isključivo naslov, Soderbergh u prvom redu modernizira likove (na čelu s Dannyjem Oeanom, bivšim kažnjenikom i profesionalnim lopovom koji okuplja svojevrsnu inačicu jedanaestorice »veličanstvenih« u svrhu pljačke tri povezana kazina Las Vegasa; pri čemu je riječ o maksimalno uglađenim džentlmenskim tipovima koji nikad ne podižu glas i sve obavljaju s krajnjom hladnokrvnom nonšalantnošću), optimalno poboljšavši i izmijenivši izvornik. No iako i ovdje nailazimo na brojne rupe — čak rupetine u sadržaju (primjerice prešućen i nerazrađen odnos na relaciji Clooney — Pitt nakon što potonji preuzme vodstvo a prvi se o njega ogluši — da spomenemo samo najuočljiviju), redatelj je itekako svjestan da se kreće po terenu zabavne razbibrige i na neke stvari jednostavno ne obraća pažnju. Naime u njegovim rukama sve dobiva smisao i odiše prepoznatljivim touchem, jer iako su Jedanaestorica njegov »najlaganiji« uradak do sada, još je uvijek riječ o žanrovski natprosječnom i uistinu duhovitom i inteligentnom ostvarenju koje se gleda u dahu i koje počiva na nečem višem no što je okupljanje razvikanih imena. Pritom svaka od ovih snažnih individua (George Clooney, Brad Pitt, Matt Damon, Don Cheadle, Andy Garcia; te naročito veterani Carl Reiner koji briljira kao Saul Bloom, te izvrsni Elliott Gould nakićen poput vegaške neonke) ima samo svojih pet minuta, a i koordinirani su fantastično. Također svi odreda (osim možda Julije Roberts i profesionalnog gimnastičara i glumačkog naturščika Shaobo Qina) daju svoj maksimum; no ništa se drugo pred ovakvom palicom ne može ni očekivati. Steven Soderbergh je naime sam rukovodio i kamerom, što rezultira vibrantnom neposrednošću i zanosnom ushićujućom dinamikom (znanom iz Traffica), iako ovdje pribjegava suprotnoj krajnosti ultrazaslađenog eskapizma. Do krajnjih je granica on naime usavršio umijeće da i ono nemoguće izgleda jednostavno, pružajući nam drsku visokonaponsku šaradu koja ne može biti lažirana; visoko ulašteni tribute elitističkoj kulturi koja nas ostavlja zaražene radosnom euforijom i olakšane od svakodnevnih briga.

Katarina Marić