Buda i šampanjac

Buda i šampanjac

Garbinove instalacije i objekti čine se zasebnim projektima nekih mogućih nizova, serijala, ciklusa ili naslovnica poglavlja koje s lakoćom mijenjaju jezik izričaja i kao da su se istodobno iznjedrile iz paralelnih svjetova

Tijekom gotovo deset dana u Domu HDLU istodobno su trajale dvije izložbe. U vanjskome prstenu Veze/Connections — dvanaest australskih umjetnika — u unutrašnjem Aleksandar Garbin (1955), Rovinjanin. Sverazumljivost konceptualnih, instalacijskih, minimalističkih i inih struktura izvan je svake sumnje, mogućnost komunikacije neupitna. Pri tome ekstraktnu sliku produkcije jednoga kontinenta i produkciju jednoga umjetnika u tako blisku susjedstvu nije bilo moguće ne promatrati prema kôdu različitosti i istosti. Ipak, ulazak u prostorni prsten Proširenih medija, Garbinu izazivao je svojevrsno olakšanje i bijeg od prenapregnuta i antologijskog savršenstva izbora australske reprezentacije.

Fluid elementa

Garbinove instalacije i objekti čine se zasebnim projektima nekih mogućih nizova, serijala, ciklusa ili naslovnica poglavlja koje s lakoćom mijenjaju jezik izričaja i kao da su se istodobno iznjedrile iz paralelnih svjetova. Već u prvom dojmu moguće je registrirati fluid objedinjujućeg i neimenovanog elementa koji je teško opisati, a još teže pojmovno odrediti. Kada bi pred nama bila djela svrstiva u likovne vrste, odlučili bismo se za taktilni, plastički senzibilitet prema materijalu, punom i praznom, volumenskim tektonskim gradiranjima, zgušnjavanjima i rastvaranjima transparencija i svjetlosnim moduliranjima oblika u simboličkim i stvarnim prostornim osvajanjima i zapremanjima. Rekli bismo da je riječ o duktusu, o osobnom načinu bilježenja koje je moguće i tu i tamo prepoznati. Iva R. Janković u popratnom tekstu izložbe postavila je sve premise interpretacije. Kartografski gen u osvajanju »umjetničkog teritorija... svjetlost kao objedinjujući element instalacija raznorodnih materijala, ...te Garbinove postupke s aluzijama o postindustrijskoj i elektroničkoj epohi koji nisu lišeni humora«. Isto to čini i sam Garbin u svojem popratnom tekstu o »umjetniku koji prosvjetljuje«, o onome »u kojemu caruje nemoć i spoznaja istodobno«, o »gadnome stvoru!« kojemu na kraju nudi oslobađajući naputak »o jednostavnosti poput vode... poput vode«. I to je ključ svake od Garbinovih izloženih projekcija. Sažimajuća i metaforička jednostavnost koja ostavlja dojam dječjega domišljaja i istodobno ludičke tvorbene ozbiljnosti — humorna narav koja je u rezultatu ipak dovoljno udaljena od puke dosjetke. Za svaki je Garbinov izložak potrebno prilagoditi rakurs gledanja, odnosno pronaći receptivni ključ i značenjski koncept. Pri tome autor nije naporan. Takozvane zvjezdane mape: Zodijakalna i Aurora borealis — zviježđa obilježena srebrnim kuglicama na zrcalu — priručne su makete i svjetlosne animacije zvjezdanog čuda, svemirski panoptikum za osobno veselje. Varijabilne dimenzije / po rubovima inventarizacija su sedam vulkana uz koje je dostatna egzotika njihovih imena (Guatemala, Fuego; Mexico, Popocatepetl; Chile, Guallatiri; Zair, Nyrirangongo) i enigma upisanih godina (saznajemo da je to godina smrti vulkana!) u metalne tablice koje označavaju vrijedne i vječne muzealne vrijednosti.

Slon na vrhu

Pažljivo prolazimo pokraj ekvilibristički pomno složene piramide od kartonske ambalaže Africa made in China s indijskim slonom od kineskog porculana, slonom na vrhu kao duhovitom instalacijom izmještenih kulturoloških značenja. Istoga roda slobodne prostorne instalacije je i Taiwantower (Moje tijelo, moj hram), gdje se u skrovitom prostoru neonskih temelja (neonske grede) pod krhkom pagodom/piramidom šampanjskih čaša veselo smješka kameni Buda navodno svojom energijom napajajući svjetlosne izvore. Ponavljaju se u inačicama kartografska poigravanja fragmentima najčudovišnijih sablasih granica na svijetu (afričkih), kojih su trase krojene u kolonijalnim kabinetima. Kombinatorika komponiranja beskonačna je, a u oblikovnom redukcionizmu atraktivna (ploha, pod prstima izvijena bakrena žica, izvijena neonska cijev, bijela ili crvena). Značenjske dvosmislenosti koje Garbin kroz postupke i materijale konstruiranja svojih artefakata neprekidno provlači najzornije su u dvije povelike ploče od spužve na kojima se grafitom, kiselinom, fosfornim akrilikom pomaljaju sliko-crteži klobučastih i magličastih stvorova. Da li je u toj uspješnoj simulaciji iluzionirao otiske Bliskih susreta i Sedme vrste rozvelovskog podrijetla ili u spužvu upijene fosilne obrise iz vremena praoceana i velikog mraka.

Izložba Aleksandra Garbina naziva se Radovi svjetlom. Svjetlost jest tvorbeni element svake od izloženih instaliranih projekcija i čini ih pri tome vidljivim. Dojam izložbe ili njezin biljeg pomalja se i potvrđuje, međutim, u objektima koji sublimiraju memoriju i imaginaciju renesansnoga kartografa koji u ptičjem letu (koji se od tla nije mogao otisnuti) izmješta granice; pogleda uperena u nebo ispisuje ustrojstvo nebeskih tijela; u piramidama od koječega složenim komprimira dvosmislene civilizacijske metafore uspijevajući to izvesti, po vlastitoj preporuci (u pisanom manifestu), »glatko i jednostavno poput vode«.

Margarita Sveštarov Šimat