Brzo, efikasno, lagano

Brzo, efikasno, lagano

Tekst je ono što Gordana Bakić umeće u sliku kao njezin nedjeljiv dio. Principi Josepha Kosutha ili našeg Željka Kipkea, koji minoriziraju sliku kao takvu te ostavljaju pisani trag kao vezu s ikoničkim subjektivitetom

U Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn publici je, tijekom druge polovice veljače, predstavljen ciklus Mono zagrebačke slikarice Gordane Bakić, koja je upravo u toj zgradi započela umjetničko obrazovanje. Na desetak velikih formata Gordana Bakić je u najboljoj maniri, crno-bijelo, pokazala kako slikarstvo danas ne mora biti samo ikonički slog, nego da može biti i nositelj poruke.

Tematika tih velikih ikona, jer su slikane na dasci, prepoznatljiva je iz negdašnjeg tiskanog materijala za zaštitu na radu, tehničkih enciklopedija, strojarskih studija... Kopiranje viđenog predloška nikako ne umanjuje njegovu vrijednost i značenje, niti ga isključuje. Upravo pomicanje medija i skakanje iz jednog u drugo postojanje, gdje motivi iz radničkih biltena prelaze u umjetničko djelo u osnovnim crtama, postaje svrhom samom sebi. U informatičkom vremenu, ti se motivi doimaju izmaknuti iz realiteta, pomaknuti u neki drugi, sasvim oprečni, kontekst. Tim više što je s tih slika izuzeto bilo kakvo opisivanje, osjećaj ili dojam.

Bijela podloga i crni trag

Tome u najvećem obujmu pridonosi kontrast bijele podloge i crnog traga kista, ali i obrnuto. Stvaranjem svojevrsne dvojnosti pozitiv — negativ Gordana Bakić, inače završena slikarica u klasama Vrkljana i Kesera, ostaje dosljedna poruci koju prati do detalja i do kraja. Opus koji je predstavila u ŠPUD-u gotovo je lihtenštajnovski. Miješanje umjetnosti i motiva strojarsko-mehaničke prirode, rudarskog okna, tehničkih studija, presjeka strojeva ili jednostavnih petofaznih taktika za izvlačenje unesrećenih postaje ironijom i pojednostavnjenjem nevještih crtača koji su nekoć izrađivali originalne listove. Glomaznost strojeva koji su oduševljavali radničku klasu danas je više nego nedostatak, pa i iz tih pobuda ovaj ciklus postaje jasniji.

Tekst je ono što Gordana Bakić umeće u sliku kao njezin nedjeljiv dio. Principi Josepha Kosutha ili našeg Željka Kipkea, koji minoriziraju sliku kao takvu te ostavljaju pisani trag kao vezu s ikoničkim subjektivitetom. Takvi su principi jasno vidljivi u slici Hitna intervencija (ukoliko joj je takav naslov) koja ispisuje: »brzo — efikasno — pravilno — sigurno — lagano«. Minoriziranje ljudskoga lika, koji ostaje samo nužna strojarska ispomoć, također je vrsta ironije koju bismo s tih djela mogli iščitati. Njegova je uloga u svijetu motora, strojeva, aviona i bagera sitna i jadna... tehnološki višak... Tako je i tretiran u radovima.

Naftalinski motivi kao da su dio utopijske svijesti o simbiozi čovjeka i stroja, a upravo Gordana Bakić tu simbiozu ovim radovima sotonizira. Strip koji revalorizira prošlost i predviđa budućnost oslobađa se njezinim kontrastiranjem motiva, znakova, simbola, boje... aparat za gašenje požara ili trup zrakoplova postaju isto toliko bitni kao i hrana. Tehnologijom se hranimo i nju hvalimo. Ona nam služi, a i mi njoj...

Kontekst koji je Gordana Bakić odabrala vrijeme je neke davne, nama slabo poznate tehnološke revolucije, koja se do današnjih dana izlizala. Ondašnje studije strojeva, aksonometrije i njihovi presjeci danas žive samo na ovakvu umjetničkom iskazu. Kako one same kažu, a ja ponavljam: brzo — efikasno — pravilno — sigurno — lagano! Recept za život? Kratak ili dug?

Marko Kružić