Brešan za sva vremena

Brešan za sva vremena

Primitivizam, glupost i zloća vječni su i jednako snažno progovaraju sa svakog mjesta i iz svakog vremena, ukoliko je riječ o dobru tekstu, što Brešanov nedvojbeno jest!

Koliko je bilo nepotrebno osuvremenjivanje Brešanove groteske Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u posljednjoj zagrebačkoj kazališnoj verziji (redatelj Mustafa Nadarević) pokazala je predstava virovitičkoga kazališta u režiji Dražena Ferenčine — primitivizam, glupost i zloća vječni su i jednako snažno progovaraju sa svakog mjesta i iz svakog vremena, ukoliko je riječ o dobru tekstu, što Brešanov nedvojbeno jest! Dakako, Brešan je posegnuo za mentalitetom i jezikom koji je najbolje poznavao, ali ne zato što se htio narugati žiteljima, nego zato da bi, zbog vlastite neopterećenosti, bio vrlo uvjerljiv (što je stvaralo probleme kazalištarcima iz stranih sredina kada su trebali odlučiti na koji način prevesti govor Brešanovih junaka).

Odlučivši Dan svojega Kazališta (3. veljače 1900. zabilježena je prva kazališna igra u Virovitici) i jubileje svojih glumaca (Biserka Vrbenski, četrdeset, i Antun Vrbenski, četrdeset i pet godina umjetničkog rada, stalno na virovitičkoj sceni) obilježiti Brešanovim antologijskim Hamletom, Virovitičani su se pripremili i na borbu s potpuno stranim narječjem — u čijem im je izvrsnom savladavanju pomogao glumac Vedran Mlikota. Zacijelo nije bilo lako! Dražena Ferenčinu u najboljem bismo smislu te riječi mogli nazvati kućnim redateljem virovitičkoga kazališta, što znači da ih poznaje toliko dobro, da oko glumačke podjele nema dvojbe. To, dakako, znači i da mora dobro promisliti pri izboru glumaca koji mu nedostaju u matičnom ansamblu, pa je tako za Anđu odabrao mladu Doru Lipovčan: njezine velike oči bile su glavni pokazatelj osjećaja i premda je djelovala pomalo suzdržano, mislim da je to bio dobar način — njezin lik ionako ima ulogu karike. Po suspregnutosti izražaja u svojoj igri izdvaja se i Joco-Hamlet, Goran Koši: nesiguran i neodlučan, aktivan u grčevitim, bespomoćnim nastupima, on je upravo pasivnim stajalištem, prepušten tuđim naguravanjima, dobra podloga glavnim pokretačima radnje. Bračni par Vrbenski, premda prokušani u najrazličitijim ulogama tijekom svojih kazališnih desetljeća, Ferenčinovom podjelom iznimno su dobro pogođeni: ona razigrana, životna, poduzetna, on suzdržan, promišljen, odmjeren — Majkača i Učitelj — Biba i Tuna. Zaigravši Bukaru Mijo Pavelko predočio je svu nakaradnost i bahatost vlasti, nedoučene i sveznajuće. Za ovu je predstavu Pavelko napravio i scenografiju, praktičnu i jednostavnu, s vrlo zanimljivim početnim prizorom: standardna ikonografija svih službenih prostorija nekada su bile državna, republička i partijska zastava. Upravo je njih Ferenčina stavio poput zastora iza kojeg se odvija prvih desetak minuta razgovora o budućoj seoskoj priredbi, tako da se čuju glasovi, a likovi se putem veličine sjene (svjetlo Damir Gvojić) izmjenjuju prema govoru ili važnosti. Tek potom izlazi glumac (Draško Zidar) koji serijom nepristojnih gesti (češanja, kopanja nosa i slično) prepričava posjet zagrebačkom kazalištu i predstavi Hamlet, nakon čega se uklanjaju zastave i otvara scena. Jednostavan i vrlo duhovit kazališni efekt!

Srećko Berec kao Puljo i beskrajno smiješan Igor Golub kao Mačak pridonose glumačkoj cjelini virovitičkog uigranog ansambla, koji je odjenula Đ urđa Janeš.

Bio je to dobar kazališni dan, ne samo virovitičkom kazalištu nego i svima koji revno prate ovaj marljivi, neveliki i nezaobilazni historijski skup ljudi, čija darovitost uspješno savladava ponuđene prepreke.

Olga Vujović