Art-film i art-kina

Nolin film, po mom je mišljenju jedino ostvarenje hrvatske kinematografije u prošloj godini koje može ravnopravno konkurirati europskim filmovima

Pišući u prošlom broju »Vijenca« o mađarskom nacionalnom filmskom festivalu, napisao sam da je u njihovoj godišnjoj produkciji bilo barem desetak art-filmova. Nekako istodobno u Zagrebu je održana i premijera novog filma Lukasa Nole Sami, koji nedvojbeno pripada toj vrsti, kao uostalom i njegovo prethodno ostvarenje Nebo, sateliti. Njima bi se iz hrvatske produkcije posljednjih desetak godina mogla dodati i Nausikaja Vicka Ruića, dok su prije više djela takva usmjerenja napravili Vatroslav Mimica i Lordan Zafranović. Konačno, s art-filmom susrećem se svakodnevno i kao urednik Filmskog programa HTV-a, jer je jedan od dvanaestak premijernih filmskih termina tjedno (u posljednje vrijeme subotom na III. programu oko 23 sata) profiliran upravo za prikazivanje takvih filmova. No, iako će većina ljudi koji se bave filmom ili su pak filmofili znati prepoznati art-film (pitanje je doduše da li će se pritom njihovi sudovi poklapati), vjerojatno će ih mali broj znati sročiti definiciju toga pojma ili barem njegovo kratko obrazloženje, a moram priznati da ni meni to baš nije polazilo za rukom. Zato sam si pokušao pomoći filmskim enciklopedijama, a ponajprije onom našom, koja u nevelikom broju takvih knjiga u svijetu zasigurno pripada samom vrhu vrijednosti. U njoj doduše nema pojma art-film, ali se o njemu posredno govori u dijelovima natuknica Umjetnički film (»Krajnje specifična teorijska i kritička kvalifikacija za film izuzetnih estetskih svojstava, koji je teško opisati i svrstati prema obrascima poznatih žanrova«) i Nežanrovski film (»... koji ne pripada postojećem 'žanrovskom sistemu' pojedine kinematografije ili filma u cjelini, ili koji se očito razlikuje od poetikâ i konvencija tradicionalnih ili u novije doba rasprostranjenih žanrova«).

I jedna i druga natuknica ujedno upućuju na to da su se oba ta naziva koja najvećim dijelom pokrivaju područje art-filma počela učestalije rabiti početkom sedamdesetih, u vrijeme kada se u produkciji počinje voditi žanrovska politika. Usto, većina se, posebice mlađih, kritičara nakon utemeljenja na autorskoj teoriji i napora u dokazivanju da je film umjetnost okreće žanrovskoj kritici, koja film shvaća ponajprije kao medij, pa nerijetko odbija svaku vrijednost filmovima koji ne zadovoljavaju zakonitosti žanra i često za njih upotrebljava pogrdni naziv umjetničarenje (daleki odjek toga stajališta može se naći i u negativnim kritikama novoga Nolina filma).

Zarada nije estetika

No, iako se žanrovska kritika u nas pojavila tek nakon što se afirmirala u svijetu, ipak je tako često radikalno negativno stajalište prema umjetnosti na filmu bila naša specifičnost, kao što je to danas tolika većina tekstova o filmu u kojima se izniman naglasak stavlja na gledanost i zaradu (što je možda slučaj još jedino u Sjedinjenim Državama), tako da se stječe dojam kako su to postale estetske ili vrijednosne kategorije. No, mora se priznati da takav odnos prema umjetnosti ili pak art-filmu u većem dijelu svijeta nije bilo moguće ustanoviti. Naime, dok se u nas čak pokušalo definirati art-film kao poseban žanr, u mnogim drugim zemljama čak ne postoji ni taj pojam. Na engleskom se govori o Art House Movies, a na francuskom o Cinéma d'art et d'essai, što zapravo označuje filmove koji se prikazuju u posebnim dvoranama koje bismo mi nazvali art-kinima i koje se povremeno pokušalo uvesti i u nas (sjetimo se samo davnih obećanja zagrebačkih Kinematografa da će to biti kino Jadran, pa potom Grič ili Studio, a danas je tome vrlo blizu, iako ne posve dosljedno dvorana Kinoteke, kojoj na tom putu iznimno pomažu programi koje organizira Filmski centar). Ipak se u većem dijelu svijeta program tih dvorana (koje od pedesetih godina imaju i svoju međunarodnu konfederaciju, ali kojima dio prostora oduzima i bujanje međunarodnih filmskih festivala, kojih sada u svijetu ima više pd četiri stotine i koji djelomice preuzimaju i njihovu funkciju) određuje znatno šire. To su zapravo mjesta na kojima se (posebice u državama ili gradovima koji nemaju kinoteke) prikazuju klasici filmske umjetnosti i oni suvremeni vrijedni filmovi koji ne privlače pozornost šire publike, filmovi koji su vrijedan prinos filmskoj umjetnosti ili otvaraju nove putove njezina izričaja te filmovi manjih zemalja ili nepoznatih, a zanimljivih autora s kojima vrijedi upoznati publiku sredine u kojoj ta dvorana djeluje.

Otvorenost prema različitom

No, bez obzira kako definirali art-film ili art-kino, nedvojbeno je da bi postojanje takvih dvorana ne samo u Zagrebu nego i u barem nekoliko većih hrvatskih gradova bilo itekako važno za našu sredinu, ne samo kao mogućnost da na velikom platnu vidimo i nešto drugo osim američkog mainstreama, nego i kao mogućnost da na temelju toga budemo otvoreniji i prema drugim oblicima filma, pa bi onda vjerojatno bilo i manje negativnih reakcija na Nolin film, koji je po mom mišljenju jedino ostvarenje hrvatske kinematografije u prošloj godini koje može ravnopravno konkurirati europskim filmovima (dakako u okviru svoje vrste).