Žena za sva vremena

Žena za sva vremena

Odlučivši se da je ples njezin osnovni životni poziv, u Beogradu je osnovala školu prema načelima Dalcrozea, Françoisea Delsartea i Duncanove, kojom je pokrenula zanimanje za moderni ples u bivšoj Jugoslaviji. Jedna od učenica Mage Magazinović i solistica u njezinim predstavama bila je i Ana Nej, udana Maletić, osnivačica Škole za ritmiku i ples u Zagrebu, danas Škola Ane Maletić, kroz koju su se obrazovale generacije hrvatskoga suvremenog plesa

Knjiga Mage Magazinović (Užice, 1882 — Beograd, 1968) Moj život zanimljiva je s nekoliko aspekata: ljubiteljima plesnih arhiva i povijesti modernog plesa ova knjiga bit će nezaobilazno štivo kao detaljna rekonstrukcija početaka modernog plesa u Europi. S druge strane detaljni i živi opisi načina života, običaja, školovanja, kazališnih predstava i društvenih događanja od 1882. do 1927, kojih se Maga Magazinović sjeća, zasigurno će biti zanimljivi etnolozima, folkloristima i sociolozima. Nadalje, Moj život dragocjen je izvor podataka svima koje zanima povijest feminizma na području bivše Jugoslavije, jer Maga Magazinović, socijalistkinja i feministkinja, prva je žena u Srbiji koja se izborila za status redovite studentice na Filozofskom fakultetu, prva žena koja se upisala na Pravni fakultet, prva žena zaposlena u Narodnoj biblioteci te pokretačica rubrike Ženski svet u »Politici«. U ovoj će knjizi zanimljive stranice naći i oni koje zanima plesna teorija i analiza plesne umjetnosti, jer tekstovi Mage Magazinović, napisani između 1905. i 1959, obrađuju i danas aktualne teme vezane uz teoriju plesa, povijest i sociologiju plesa, nužnosti plesa kao edukacijskog elementa, odnosa glazbe i koreografije.

Osebujna i provokativna osoba

Osim kao profesorica filozofije, prevoditeljica, novinarka i učiteljica, autorica ove tople i ganutljive knjige sjećanja ponajprije je zapamćena kao prva osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je posvetila život novom plesu; koreografkinja, plesačica, plesna pedagoginja i teoretičarka plesa.

Umjetničko obrazovanje stekla je u Berlinu u glumačkoj školi Maxa Reinhardta, u legendarnom Hellerau kod Emila Jacquesa Dalcrozea u ritmičkoj gimnastici, a u plesu u školi Isadore Duncan koju je vodila njezina sestra Elizabetha. Riječ je dakle o osebujnoj i provokativnoj osobi, koja je djelovanjem izravno utjecala na transformacije u društvu, a refleksiju o svom vremenu i ulozi sebe kao žene, plesne umjetnice, intelektualke i učiteljice piše analitičkom preciznošću svjedokinje i osobnošću sudionice. Tako knjiga Moj život započinje u sjetnom tonu, ali izravnom i beskompromisnom rekapitulacijom iznimnoga ženskog života koji se nikada nije izvukao iz egzistencijalnog minimuma i nikada nije zadobio poštovanje i priznanje koje zaslužuje. Magu Magazinović upoznajemo riječima »Danas mi je sedamdeseti rođendan. Sedim sama u svojoj sobici, gde mi je toplo i tiho, i premišljam. Dugačak je to životni put sedamdeset godina. Šta se tu sve zbivalo oko mene i u meni! Izmenilo se u mojoj zemlji oko pola tuceta samih vladara, prohujala četiri rata — a ja još trajem!«

Odlučivši se da je ples njezin osnovni životni poziv, u Beogradu je osnovala školu prema načelima Dalcrozea, Françoisea Delsartea i Duncanove, kojom je pokrenula zanimanje za moderni ples u bivšoj Jugoslaviji. Jedna od učenica Mage Magazinović i solistica u njezinim predstavama bila je i Ana Nej, udana Maletić, osnivačica Škole za ritmiku i ples u Zagrebu, danas Škola Ane Maletić, kroz koju su se obrazovale generacije hrvatskoga suvremenog plesa.

Još četiri knjige o plesu

Osim knjige Moj život Maga Magazinović napisala je još četiri knjige o tjelesnoj kulturi i plesu, od kojih je najvažnija i danas relevantna Istorija igre iz 1951. Ostvarila je nekoliko cjelovečernjih predstava, u kojima se osim načelima novog plesa poslužila i elementima folklora. Najpoznatiji su joj radovi Molitva Kosovke devojke i Smrt majke Jugovića iz 1927.

Osim sjećanja u knjigu je uključena i opsežna dokumentacija o Magi Magazinović, njezinoj školi, suradnicima, učenicima, koncertima, tekstovima te jedinstvena fotodokumentacija. No, možda su najzanimljiviji dio knjige teoretski tekstovi i predavanja objavljivani u beogradskoj »Politici« i »Prosvetnom glasniku«, sarajevskoj »Srpkinji« i zagrebačkoj »Republici«. U Odnosu umetničke igre prema muzici iz 1922. autorica ustanovljava: »Igrati se može samo.... po telesnom ritmu, ritmu unutrašnje forme u igri — ritmu zasnovanom na procesu disanja i ulozi disanja pri telesnim pokretima.« Time zagovara oslobađanje plesa od glazbe i ukazuje na pokret kao samostalan nositelj umjetničke akcije.

U eseju Pola stoljeća modernog baleta iz 1959. na duhovit način kritizira repertoare tadašnjih nacionalnih baletnih kuća i govori o njihovoj neinventivnosti, pa postavlja pitanje »jesu li... nacionalni baleti... pridonijeli nešto novo baletnoj umjetnosti, jesu li razvili tehničke i izražajne oblike adekvatne našem vremenu... Svi moderni dramski baleti izvode se iz Petruške, a svi besadržajni iz Les Syphides.« No na kraju članka autorica tvrdi da, zahvaljujući određenim koreografima kao što su Balanchine, Robbins, Ashton, McMillan, Bejart, Šparemblek, De Mille, »... koreografija je prestala biti zanat i postala umjetnost, koja se u svojim najboljim djelima može uporediti s majstorskim djelima ostalih umjetnosti.... — verujemo da imamo razloga da s nadom gledamo u drugu polovicu stoljeća modernog baleta.«

Žene-umjetnice

I pri kraju ovog kratkog sjećanja na rad Mage Magazinović, dopustite mi trenutak privatiziranja javnoga prostora: jedna od najdarovitijih učenica Mage Magazinović, solistica u njezinim najvažnijim predstavama i dugogodišnja asistentica, Sofija Cvjetičanin, inače baka autorice ovih redaka, još jedna je od onih gotovo zaboravljenih umjetnica/učiteljica koje su na ovim prostorima otvarale područja novog plesa. Na mnoge moje upite zašto ne zabilježi svoje uspomene na svoj rad s Mary Wigman, Rudolfom Labanom, Magom Magazinović... ona je odgovarala »Pa nisam ja Maga! Ona je original, mi ostali samo smo nju pratili!« Tako sam od malih nogu slušala priče o toj karizmatičnoj, beskompromisnoj, visokoobrazovanoj ženi, koja je na kraju, ipak, doživjela samu sebe dovoljno važnom da zapiše svoj život.

Nažalost, rad mnogih umjetnica koje sebe ne dožive kao pokretače promjena i ne ostave zapis o sebi (a sustavi arhiviranja i praćenja umjetničkog rada rijetko idu ukorak s radom umjetnika), ostaju prepuštene zaboravu i obiteljskim albumima. Problem je u tome što generacije koje slijede ostaju bez utemeljenja u vlastitoj tradiciji, što dovodi do dvojbi o identitetu struke i njezinu položaju u društvu.

Knjigu Mage Magazinović Moj život priredila je Jelena Šantić (1944-2000), praunuka Mage Magazinović, nagrađivana balerina Baleta narodnog pozorišta u Beogradu, teoretičarka baleta i koreografkinja.

Iva Nerina Gattin