Zašto je Pollock studirao Turnera?

Zašto je Pollock studirao Turnera?

Namjera retrospektive nije Turnera predstaviti kao preteču moderne kako se to voljelo kazati prije tridesetak godina, nego njegov univerzalni genij, koji nadilazi ostale slikare pejsažiste. Zato su iz Tate Gallery stigla ulja, crteži, grafike i knjige skica... nadopunjene djelima iz zbirki iz svih krajeva svijeta

Turner je bio vrlo vješt u ophođenju s kritičarima. Kada bi novinari loše pisali o njegovim najnovijim radovima, brže-bolje naslikao bi sliku u staroj maniri i tako bi sve bilo vrlo brzo zaboravljeno. Nakon Francuske revolucije situacija se u umjetnosti, ali i u društvu, bitno mijenja. Engleski, ali i europski umjetnici su deprimirani. To pak nije slučaj s Turnerom: Turneru je uspjelo osvojiti tržište i to isto tržište zadržati. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto je postao tako slavan.

Auguste Renoir podrugljivo govori o Turnerovim slikama kao o patisseriejima, što začuđuje, jer upravo su francuski impresionisti (Claude Monet i Camille Pissarro, koji bježe pred Prusima 1870/71. u London, gdje će prvi put vidjeti Turnerova djela) oduševljeni prikazima prirode, oblicima koji se čine u vječnom pokretu i svjetlu njegovih slika. Nakon impresionista otkrivaju njegovo djelo simbolisti — ponajprije James Ensor. U dvadesetom stoljeću američki slikari tzv. apstraktnog ekspresionizma Mark Rothko i Jack Pollock studiraju Turnerova djela i slijede slična načela kompozicije slike.

Namjera retrospektive nije Turnera predstaviti kao preteču moderne kako se to voljelo kazati prije tridesetak godina, nego njegov univerzalni genij, koji nadilazi ostale slikare pejsažiste. Zato su iz Tate Gallery stigla ulja, crteži, grafike i knjige skica... nadopunjene djelima iz zbirki iz svih krajeva svijeta. Izložba želi pokazati Turnera u svim njegovim fasetama.

Veliki uzor Claude Lorraine

Tate Gallery u Londonu čuva danas 19 000 njegovih djela (ulja, grafika, akvarela, skica, ilustracija knjiga..). Izloženo je dvjestotinjak radova, od toga su više od stotinu slike u ulju, koje pokazuju Turnerovo oduševljenje svjetlom i bojom... pogotovo nakon putovanja u južnu Europu. Izloženi su i krasni akvareli, koji su mu donijeli glas najboljega svjetskog akvarelista njegova doba, a 1835. Turnerovi su bakropisi poznati u cijeloj Europi. Zahvaljujući njemu engleski graveri najtraženiji su u Europi. Rado je i mnogo putovao, oduševljavao se prirodom i umjetnošću ranijih epoha. Skicira djela velikih prethodnika i iscrpno ih tumači. Veliki mu je uzor bio i ostao Claude Lorraine. To ide dapače tako daleko da u oporuci djela daruje National Gallery pod uvjetom da slike Dido gradi Kartagu iz 1815, koju smatra svojim najboljim djelom, i Propast Kartage budu izložene uz Lorrainova djela Morska luka i Mlin.

»Turner je na temelju svojeg divljenja prema starim majstorima stalno tražio način da izazove osobit dojam, te se njegovo djelo nerijetko doimalo operno. Prema mom mišljenju ne treba ga uspoređivati s Wagnerom, kojega se može smatrati začetnikom moderne glazbe«, kazao je Andrew Wilton, jedan od najboljih poznavatelja Turnerova djela i autor kataloga, nadodavši da je mnogo lakše povući paralelu s Beethovenom, čije se djelo također dijeli u tri stvaralačka razdoblja: rano, srednje i zrelo.

Slikar je rođen je 24. travnja 1775. godine u londonskoj četvrti Covent Garden kao sin brijača Williama Turnera. Turnerova majka, bolesna od depresije, relativno rano umire. Otac rano zapaža sinov talent i daje mu potporu. Poslije će se brinuti za njegove financije i kućanstvo (sve do svoje smrti 1829). Najraniji poznati Turnerov signirani crtež datiran je 1787. Studira (1789-1793) na Royal Academy. Uči pravila perspektive i crta arhitektonske motive. U svibnju 1790. prvi put sudjeluje na godišnjoj izložbi Royal Academy s jednim akvarelom.

Veljače 1802, sa tek navršenih dvadeset i šest godina, postaje redovitim članom Royal Academy. Izlaže četiri ulja — koja kritičari različito primaju. Dok jedni hvale njegovu nekonvencionalnost, drugi mu zamjeraju da figure nisu dovoljno egzaktno izvedene, da vodi nedostaje prozirnost... Iste godine u travnju sklopljen je u Amiensu mir između Francuske i Engleske te Britanci mogu ponovno nakon deset godina putovati u Francusku i diviti se u Parizu djelima koje je u Louvre donio Napoleon kao ratni plijen iz Europe. Već u srpnju putuje u Francusku (to je i njegov prvi put u inozemstvo) — nakon kraćeg boravka u Parizu nastavlja put u Švicarsku. Zadivljen kulturom te veličanstvenim švicarskim planinama i prirodnim nepogodama stvara četiristo crteža. Po povratku ponovo se zadržava u Parizu, provodeći većinu vremena u Louvreu. Skicira djela Tiziana, Raffaela, Correggia, Guercina, Poussina, C. Lorraina, Rembrandta, Ruisdaela i Rubensa — potanko ih komentirajući.

Škrtac dobra srca

Godine 1807. seli s ocem u Hammersmith. Ljetnu kuću u dnu vrta upotrebljava kao atelijer i slika mnogo na otvorenom. Potkraj godine postaje profesorom perspektive — ta katedra jedna je od četiri najuglednije na Royal Academy. Za predavanja se temeljito priprema, ilustrira ih mnogobrojnim dijagramima. Početno oduševljenje i studenata i kolega ubrzo splašnjava, jer je Turner teško razumljiv predavač, izražava se nejasno i zbrkano.

Zbog sukoba s članovima akademije prodaja slika sve je teža. Na nagovor prijatelja slijedi rad na seriji bakropisa — čuveni Liber Studiorum. Godine 1840. upoznaje tada dvadesetjednogodišnjeg Johna Ruskina, koji će u svojoj 1843. godine objavljenoj knjizi Modern Painters u tolikoj mjeri braniti Turnerovo individualno i nekonvencionalno slikarstvo, da su odjednom prodane i slike koje su do tada ostale bez kupca.

Turner umire 19. prosinca 1851. godine, kao vrlo bogat čovjek. Iako je slovio kao škrtac, bio je dobra srca. Dio imetka ostavlja zakladi za siromašne umjetnike, ponajprije slikare krajolika. Tridesetoga prosinca 1851. pokopan je u kripti katedrale St. Paul's u Londonu uz Sir Joshua Reynoldsa, Sir Thomasa Lawrencea i druge slavne engleske slikare.

Sto slika (i mnogo drugih djela) što su se nakon Turnerove smrti našle u atelijeru, pripalo je National Gallery, a nakon početnih poteškoća njegova rodbina dobiva sto četrdeset tisuća funti. (Turner se nije nikada oženio. S jednom od ljubavnica imao je dvije kćeri, koje je od javnosti vješto skrivao, znajući što je dužan Akademiji!)

Posljednjih sto godina National Gallery i Tate Gallery imale su njegova djela u stalnom postavu, no tek od 1987. nalazi se golemi Turner Bequest na okupu te je u potpunosti dostupan javnosti.

Ljiljana Fabricius-Ivšić