Vrtovi

Vrtovi

Problem s poezijom Dinka Telećana je u tome što pisati joj uvodni tekst znači krasti prostor dragocjen za objavu. Zato, molim, obavezno pročitati

Dinko Telećan (Zagreb, 1974) objavio je zbirku Kreševa 1997. Prošla je, nekim čudom, potpuno nezapažena, ali u budućnosti će, u to sam siguran, imati stanovitu bibliofilsku vrijednost. Dvije, potpuno dovršene, zrele i zaokružene zbirke autentičnog pjesnika i čovjeka, koje sam u rukopisu imao čast pročitati, postavile su me pred najteži i najslađi zadatak: učiniti izbor, iz gomile odlična materijala izlučiti ogledni. Vjerojatno nisam u tome uspio, ali kratak izbor iz zbirke Vrtovi (druga zbirka, Crvena mijena ostaje, dakle, potpuno neobjavljena) uvjerit će svakoga komu je do poezije da nisam mogao ni potpuno pogriješiti. Izdavači, navalite, i ne škrtarite s honorarom, riječ je o ziceru koji mora dobiti sve moguće potpore, a siguran sam da neke pjesme mogu postati i kultne (Puna luna, Bjegunac).

O Telećanovoj poeziji mogu se napisati traktati. Ona ne skriva svoje podrijetlo, vuče ga od majstora poput Borgesa, Hamvasa i Lorke, pod čijim perom raste veliko slovo na početku Riječi. Različita je od svega što se na domaćoj sceni trenutno nudi, lirična i refleksivna, mudra i odmjerena, zaokupljena bitnim temama, sva u ekstazi i eufonijskim euforijama, prebogata ritmovima, posebno izmjenama kvantiteta, obiluje rimama, modernistička je, a itekako moderna, jer bez napora komunicira sa suvremenim čitateljem, i — hipnotička.

Vrt valja izboriti. Proći sve putove i preživjeti sve stranputice. Vrt dosegnut mimo kreševa prerušena je pustinja. Odlomci što slijede spjevani su pred nezaboravljenim ulazima u Vrt, oko kojega se kružno steru neizbrojivi labirintski vrtovi. U svakom od njih dio je tajne Vrta. Jer bez Vrta nema vrtova, a bez njih nema njega. Kružni slijed vrtova isto je što i vrtnja vremena. U vječno slućenom Vrtu ta vrtnja staje, sve staje i nijemi zauvijek. O Vrtu se u njemu ne piše i ne pjeva, u njemu se biva: vrtlar.

(Cijeli je vrt jedna blaga svjetlost

što obasjava večer.

Vrtić je poput svečanosti

u siromaštvu zemlje.)

J. L. Borges

vrtovi

vrtovi ili luke kako već hoće ti vrisak

gdje kroz tamne kolobare klizi raspala slika

spadaju kraste ljušte se ljuske

tope se svaštareve tlapnje

ključanje na vrhuncu se gusti do kristala

gasi se našeg igrokaza neutoliva larma

smiruje svevid očiju gladnih

nije mir nekog raja taj gdje stoluje utol nego tek stara granica gdje staje ti mamurluk

utol u nemarnoj ništici nesvijeta počiva

u jednom beskrajnom zimskome jutru

kad raj se skrio u tolikim očima

i još se skrašava u jednoj osunčanoj naranči

što kraj sve razorivosti

raste sočna u nekoj luci

ili vrtu samostana u Granadi

u vrtu gdje se nevinost

može barem još poželjeti

izustiti

kad izostane sunce

otmem neku kuglu sjećanju

odem u vrt odabrati joj boju

i krstim svoje djelo

peharom mladog vina

pa ga šutnem visoko visoko

da stignem načiniti drugo sunce

prije no što ovo zapadne

a kad izostanu i sastojine

za moju svijetlu umjetninu

dostaje prije zore izgovorena

riječ:

Sad

Uzlijećem

Nošen

Crvenom

Euforijom

voda

kako bih mogao podnijeti da budem samo pjesnik

pitao sam se jučer

kad jasno kao voda vidim da

sve se biva kad se jest

i kapi kiše na ogradi koju sam jučer obojao

i kapi znoja što sam ga prolio dok sam je bojao

i kapi vode koje su blistale na mojoj koži

kad sam se okupao poslije bojanja

ali što drugo uostalom znači biti pjesnikom

Botanički vrt

jesu zato oaze

sred praznoga pijeska

svjetska flora

i odraz bora

što se tamno ljeska

na površju izvora

i dvije staze

utabane u potkovi

da se samotari Zagrebovi

nestvoreni k cilju

krišom ispovijede bilju

tamaris

tamaris je mali div

od kojeg bih učio

kojim bih postao

kad se pročeste

napadi soli vlage i vjetra kad se povijem promukao

tamaris uči

prijateljstvu s burom

nemoj umrijeti

a da bar jedne zime

nisi bio tamaris

propustio sinji sumrak

kroza šiblje svoje

jasmin

bijela mijena

miris raja

bijela djeva

miris kraja mraka

u srcu ilinštaka

jasmin

sunca stijena

zdenac trajan

koji pjeva

miris prve pjesme

vodu bijele česme

dionizijska

Beli Hamvasu u spomen

jer bez vina u svojoj zimskoj ćeliji

bez svega što ono svojim bojama grli i kori

bijah bez snage za slabost

jer istočih iz sebe tone titanske krvi

postao sam građanin vinograda

oprao se u pravatri

razišao se sa svime što nije sve

što ne toči se bistro zračno

sjajno ko na ljetnom nebu

munja

smiraj

na otoku Istu u listopadu

u dosluhu s morskom tišinom

i tajnom što je božanski slijepo

pronosi galeb

ponad borova mirisa

ne mislim na izopćenje i ukletost

na brodolome davna bunila izaponoćna

ni na dragu koju nisam izgubio

jer je nisam niti imao

i ne mislim ni na što jer ništa nemam

i ništa nisam imao

ribari mi govore da navješta se bura

i njihove žene skupljaju osušeno rublje

a ja se povlačim pod bor kraj mora

da skupa mirišemo

plavi porođaj

robi me krilo plaveti

što me rodi

tu pokraj Lokruma

na jugu kom se vraćam

ko blijedi polustranac

evo opet porođaj na modroj stijeni

otac Sunce ponosno se smiješi

majka More prinosi mu čedo

što mu izronjeni bozi ime nadjenuše

a babica galeb hita k daljem jugu

s pupčanom vrpcom u krvavom kljunu

čedo polako za njim kreće

da ne zakasni

na svoje iduće rođenje

i da potraži svoje ime prešućeno

u krilu čiste plaveti

Dubrovnik, svibnja '98.

šetnje s Issom

I

nosi me vjetar;

u ruci čvrsto držim

napukli kompas.

II

cijelo jutro

ružmarin na rukama.

sjene se tanje.

III

stol na verandi,

odlažem vrč: kucaj u

drveno sunce.

IV

lastavica mi

proleti iznad glave:

na jugu li sam?

V

brstim livadu

grmom neutažen;

smije se ovca.

VI

neprimjetan je

kao pljusak u sobi

bagremov cvijet.

VII

mačke u vrtu,

ti i ja u krevetu:

proljetni koncert.

VIII

(makovi)

krv puna vjetra

burka se u kolanju

sazrelog ljeta.

IX

tri se breze

iza prozora koče:

trostruki prozor.

X

kroz vitraj gledam —

plav je crven i zelen

mjesec u crkvi.

XI

smokva u vrtu

smočena rosom; mokrim

pokraj zrikavca.

XII

čitam u vrtu.

na požutjelom papiru

jasminov cvijet.

XIII

divlje kestenje

pod neonskim svjetlima:

mnogostruki pad.

XIV

pod snijegom se

do tla savila grana:

starački prst.

XV

pauku mome

smeta svjetlo u sobi;

počinut ćemo.

XVI

Issa se budi

pod propupalom voćkom.

u torbi — cvijet.

* * *

i onda neka muha neki svrab

neka potmula bol

neki šulj neki žulj

upozori da nas taj ljetni sumrak

nije uznio onkraj nefigura

da posred čela i stola

lupa šaka neprebola

da u pijesku žala koji okom bockamo

ima gruda katrana i krhotina boca ah

neka neka

grizi muho svrbi svrabu boli bolu

kradi od ružičasta sljepila

i krmeljava ljepila

neka znamo

koliko je još do kraja žala

koliko do Vrta

sastanak s ružom

okuražim se

ustanem iz samostana

najavi se dan bez groba

dan za sastanak s ružom

ptice opišu mi tihu radost

mjesto mene pjevaju snijeg

i ja ih brbljavo slijedim

sretnem svoju ružu

učini mi se krvavonijemom

a ona me opovrgne zlosretna

i kaže mi da sjednem

mjesto mene rekao si

a gdje ti je mjesto

kraj mene nije

među nama je previše

nekropola

razdražen uberem je

bar je u tom pogrebu dan ugrabio svoj danak

* * *

(»Šangaj«, Gornji grad, 17. lipnja '98)

na kraju se nakratko ipak

sastadoh s tobom ružo

u kineskoj rakiji

što je spraviše od tebe

ove su se večeri

rastopile nekropole

vulkanski put

I

na putu za Damask na putu za Vezuv

rasturam maske raskidam veze

tek rječita igra u tom se gleda

a ne strast da se pobijede planete

i ukrste mačevi s onim što iza njih raste

s mlinskim kamenom u svome tijelu s dračem

s idiotskim demonom u svojim nesvijestima

s vlastitim jezikom što liže sliku oblaka

na crnome mramoru žrtveniku

na koji se polažem sav

do iduće erupcije

II

na putu k zaboravu ili vrtu

na tom putu prostranom postranom posranom

čergu čitaonici pretpostavljam

zvjezdopis rukopisu

bludnu džukelu nadmenom hrtu

i nema protuslovlja

u tom što ovo u čitaonici pišem

ni u tom kad izađem odavde

zapalim cigaretu od sedam milja

zamislim pred sobom zapjenjena konja

i stup dima na rubu visoravni

pa ugasim cigaretu

i vratim se unutra s mišlju

kako je teško voljeti te

skitnico nutrine moje

a ni kriv ni dužan

biti opismenjen

skrućen kao lava

lisabonski sarkofag

neka mi gospode dade tvoja gesta

da prepoznam taj čas tobom vođen

i ugasiti se pođem i tebe lišen

dvije hiljade milja od mjesta

u kojem vele da sam bio rođen

i u kojem promukao sada dišem

u kutu lisabonskog samostana

nabasah ljetos na svoj sarkofag

na dlaku mi po mjeri ko za vrag

grli me od tjemena do tabana

sklopih ili mi ti sklopi tada oči

i sunovratih se natrag gdje luči ne sjaje

u mračnu vodu u pradrevno jaje

uljuljan u najsjajnijoj samoći

neka mi tvoja gesta gospode

podari još jednom dodir te vode

jer puštam otada na sve strane

a najviše na svoje luzitanske rane

puna luna

noćas je oblak proždiro lunu

iz kolibe sam izišo u bunilu

popeo se na poznato stablo

da vidim dramu lune

crni nokti plameni

u bijelo drvo zariveni

i puna puna luna lu

kroz krošnju vapi za slobodom

na tren odriješena tamnog stiska

privlači pjev besanih pjevica

i luč u nekoju kuću

puna bludna luna lu

ove će noći trudni poludjeti

od pune lune pune lune lu

ukopane u mom ždrijelu

silazim sa stabla i pjevušim:

ubit će me luna lu

al nju neće oblak

puna puna luna lupa luu

auuuu uuu uu u

bjegunac

pleme hijena njuši njegov umor

na tragu bjegunca oštre im se zubi

njihov smijeh skoro dječji kao sablasni

humor

ječi i srce mu se u trku glasno gubi

»o da sam duh da mi krv ne miriše

da sam bez mesa i sluha da sam sjena

da me se ne čuje izdaleka gdje zatravljen

dišem

ne bih kleo sudbu hijenina plijena«

istom kad je pomislit stigo i zausti

da je izlaz u preobraženju

stignut je bio od neke nježne čeljusti

i pretvoren zauvijek u hijenu

nevidljivom štiocu

pravo kažeš

vrijeme je za vremena kraj

i dosta vrtlarstva za noćas

kažeš tvoja braća

bezimeno su krvarila

po vrtovima što ih ni dotaknuo nisam

svojim crvenim slapom

tako je sa smrtnim srcima

sve bi htjela

a narastu u ništa

kad već nismo te sreće

da budemo breza

pravo kažeš

iako od pijetlova jedva te čujem

vrijeme je za vremena kraj

pa predloži početak

budi početak

preostao je vrt

u koji s visine samo svoga kamena

skočiš naglavce

prije nego što pročitaš

ovu pjesmu

post scriptum

pijesak je iscurio;

naše su vrijeme zrnca

slijepljena za stijenke.