Vrijeme u tragovima

Jože Pogačnik, Tragovi u vremenu, bibl. Inozemni kroatisti, Matica hrvatska, Zagreb 2001.

Matičin niz inozemni kroatisti obogaćen je knjigom slovenskog povjesničara književnosti i teoretičara, akademika Jože Pogačnika (rođ. 1933. u Kovoru, Gorenjska). No naziv niza ne bi se baš lako mogao pridati kao antonomazija imenu uvaženoga prijatelja i Slovenca. On je inozemni tek uvjetno. Gotovo je trideset godina, naime, proveo u Hrvatskoj, boraveći alternativno u njoj još i danas, te je kao zaslužni sveučilišni djelatnik, od asistenta do redovitog profesora, posebice na Zagrebačkom i Osječkom sveučilištu, ostavio svojih vlastitih, svakako dubokih tragova u vremenu. Tako, valjda, na temelju emotivne funkcije jezika, valja (autobiografski) shvatiti i naslov Pogačnikove knjige. Njegovi su tragovi ostavljeni u vremenu njegova djelovanja (u Hrvatskoj i Sloveniji, neko vrijeme i u Novom Sadu), no ti su tragovi — putem referencijalne funkcije jezika — i nekakav metaforički imenovan predmet: književne činjenice, njihovi pisci i ideje, posebice matični tijekovi hrvatske i slovenske književnosti, nipošto na kraju, glede Pogačnikova čitljivog svjetonazora, tragovi individualne ljudske egzistencije u dosuđenoj mu (i njemu!) povijesnoj zbilji. O tomu uostalom u vrlo kratkom Predgovoru Pogačnik daje nekoliko škrtih no lako čitljivih naznaka.

Posrijedi je knjiga od šesnaest što kraćih što duljih rasprava, objavljivanih u najuglednijim znanstvenim publikacijama, onima dakle, koje hrvatska publika, posebice medijska, tobože književnokritičarska, najmanje prati, dapače ignorira. (Pa su i njihovi novinarski uradci prepuni neznanja i očitih budalaština. Nepoučljivi su, čak i kad su pisci odnosnih književnoznanstvenih rasprava najveći umovi ovih prostora, primjerice baš Pogačnik.) Dakle, Tragovi u vremenu autorski su izbor iz golema broja rasprava objavljivanih passim tijekom minulih petnaestak godina, a tiču se posebice suživotnih odnosno odvojenoživotnih tijekova hrvatske i slovenske književnosti na ovim prostorima. Glede hrvatske književnosti, to bi značilo na gornjohrvatskim, slavonskim i zagrebačkim prostorima. Svoje je rasprave Pogačnik razdijelio u dva »smjera«: Značenje ideja, i Značenje djela. Pojednostavnjeno rečeno, u prvom je slučaju posrijedi pretežito šira, povijesna i općepovijesna problematika, u drugom pak pojedini aspekti književnih djela što su ih namrijeli neki od ponajvećih: Šenoa, Pasko Antun Kazali i Janez Trdina, S. S. Kranjčević, Dobriša Cesarić, August Cesarec, Jure Kaštelan, te Bogomir Magajna i Andrej Hieng. U prvom se pak dijelu, koji govori o idejama i povijesti, govori o ćirilometodskoj tradiciji kod Slovenaca, o Primožu Trubar(j)u i njegovu dobu, posebice o slavonskoj književnosti, te o hrvatskoj moderni.

Jože Pogačnik iskusan je istraživač, oprezan i temeljit. Nikada pomodan, uvijek pouzdan. Nijedna mu suvremena književnoznanstvena orijentacija nije strana, on se kadšto i posluži kojim od ključnih naziva, ali se ne utapa u teorijskom moru, u kojemu — mea culpa! — svaki naziv mora biti paradigmatski usustavljen i sintagmatski maksimalno razvijen. Gledajući iz aspekta povijesti naših teorija, Pogačnik je na razmeđu povijesno utemeljene fenomenologije i ranog strukturalizma, preskočivši svu pomodnu poharu načela da sve može — znamenito metonimijsko i — i versus metaforičkom ili — ili —, i našavši se usred novoantropoloških načela o nepromjenljivosti ljudske individualne i kolektivne svijesti kroz sve povijesne mijene.

Govoreći uže komparatistički, jer je pred nama u biti komparatistička knjiga slovenista i slovenologa, Tragovi u vremenu drže se glede pojedinih interpretiranih »mjesta« triju uzajamno preklopljenih razina.

a) Dodiri. Posrijedi je najjednostavnije supostavljanje dvaju ili više pisaca i određenog duhovnopovijesnog realiteta u susjednoj kulturi. Tako su u Pogačnika posebno usmjerene rasprave, primjerice, Slovenski fenotip u hrvatskoj književnosti, Traganje za vlastitom biti (Šenoin karanfil s pjesnikova groba), odnosno Zagreb u djelu Andreja Hienga. Problematika je to emitivne i receptivne komparatistike.

b) Stil kao nadindividualna kategorija. Pogačnik podrazumijeva tzv. stilove i pravce, ali nikada ne »utapa« kojega pisca, pojavu ili »epohu« nepromišljeno u neki -izam. Dapače, prije no što dođe do približne atribucije, on nizom pojedinačnih predradnja sumnjičavo poput sv. Tome ispituje, upravo luči zamršene niti kompleksne književne pojave. Tek nakon takve lučbe, nekakve analize »molekularne strukture«, donosi kakav odrješitiji zaključak. Reprezentativne su tu rasprave Hrvatska moderna i književnost zapadnoeuropskog kruga, Ekspresionistička obilježja Cesarčeve lirike, te Antun Barac i književna povijest.

c) Povijesno-antropološki obzor. Pogačnik, već najužom strukom pozvan za (nekoć se govorilo) povijesne sinteze, analiziranim središtima razmatranja nudi odgovarajući obzor zbiljske i duhovne povijesti, postigavši u knjizi ono najvrjednije: obuhvatnu i krajnje razumljivu, a iscrpno opisanu kompleksnu pojavu. Jamačno je tu najkonzistentnija njegova rasprava Primož Trubar i hrvatski kulturni prostor, te, nama domaćinima, svakako izvanredno napisan povijesni prikaz Kulturološki i književni kontekst hrvatske književnosti u Slavoniji XVIII. stoljeća.

Možda će u potvrdu svega, ukratko, biti dovoljno navesti jednu rečenicu (str. 36): »Kulturološki model koji je inaugurirao P. Trubar za hrvatski i slovenski narod zasniva se na načelu individuacije.«

Različitost u jedinstvu, premetnimo Goetheove neposredne sastavnice!