Vrhunski projekt

Vrhunski projekt

Michael Tippett, A child of our time, London Symphony Orchestra & Chorus, Richard Hickox, Chandos CHAN 9123

Sudjelujući kao član njemačkog akademskog zbora 1995. u koncertnoj izvedbi jednog od najboljih i najpoznatijih oratorija 20. stoljeća, A child of our time tada još živućeg Sir Michaela Tippetta, poželio sam vlastitu diskoteku obogatiti kvalitetnom snimkom te osebujne i vrijedne skladbe nastale u žarištu zbivanja Drugoga svjetskog rata. Budući da Britanci imaju i sklonosti i mogućnosti posvetiti se vlastitome glazbenom naslijeđu, izbor je bio, za ovo diljem svijeta ne odveć popularno djelo, izniman. Spomenuo bih samo dirigente koji su vodili mahom odlične ovjekovječene interpretacije toga Tippettova oratorija: J. Pritchard (1958), C. Davis (1975), A. Previn (1986), M. Tippett (1992), R. Hickox (1992) te G. Rozhdestvensky (1995). Moj izbor pao je na Hickoxa, jer je izvedba bila posvuda hvaljena, a i jer su ostale dijelom, unatoč reizdanjima, rasprodane.

Na nagovor pjesnika T. S. Eliota, Tippett je tekst oratorija napisao sam, preuzevši naslov od romana Ödöna von Horvatha, također antinacistički angažiranog umjetnika. U prvome i trećem dijelu oratorija riječ je o mahom kvazibiblijskim citatima općefilozofskog karaktera, dok u srednjem, pomalo epskom dijelu Tippett sugestivno podsjeća na Kristalnu noć i strašan pogrom Židova 9. studenog 1938. Formalno Tippett oratorij gradi po uzoru na Händelova Mesiju; izmjenjuju se recitativi, arije i ansambli, koji kulminiraju u obradama crnačkih duhovnih napjeva. Pet crnačkih duhovnih napjeva, koji se sjajno nadovezuju na arije i zborove (a zbog popularnosti ponekad izvode i samostalno) Tippett je smatrao najadekvatnijom suvremenom zamjenom za protestantske korale svoga baroknog uzora.

Iste godine kad se i sam Sir Michael Tippett odlučio prvi put snimiti svoje remek-djelo (praizvedbom, nažalost ne tonski sačuvanom, ravnao je Sir Benjamir Britten u Londonu 1944. godine), okupio je Richard Hickox sjajne soliste i vrstan ansambl. Pretpostavljam da ste već na okupu vidjeli ova imena: Cynthia Haymon, sopran, Cynthia Clarey, alt, Damon Evans, tenor, te Willard White, bas. Upravo oni naime čine i ekipu solista čuvene izvedbe opere Porgy i Bess Georgea Gershwina, pod ravnanjem Simona Rattlea, a u režiji Trevora Nunna (glyndebourneska produkcija). Riječ je o kvartetu pjevača izbrušene tehnike kojima se glasovi krasno slažu i upotpunjuju. Među njima se posebnošću ističe sopran C. Haymon eterične metalne boje, slobodne emisije tona s prirodnim, posve malim vibratom, koji doprinosi nosivosti i po potrebi nadvijanju ansambla, te topla plemenita boja basa W. Whitea.

Richard Hickox izvedbu vodi smireno, u odmjerenim ili čak naglašeno polaganim tempima, koja s jedne strane podcrtavaju misaoni i pomalo vanvremenski karakter ove skladbe, a s druge omogućuju da ljepota glazbenog sadržaja dođe do punog izražaja. Čak i crnački napjevi, malo ispod tempa, zvuče duhovnije i manje izvanjski temperamentno nego smo ih navikli slušati. Londonski simfonijski orkestar (LSO) svira iznimno poslušno, precizno i dorađeno, u širokoj paleti boja i ugođaja. Pripadajući zbor fascinira zapjevom orkestralne preciznosti, mogućnostima mijenjanja volumena, ali i angažiranom i karakterom ispunjenom interpretacijom. Tehnički dio snimke napravljen je na visokoj profesionalnoj razini te pridonosi transparentnosti ugođaja. Sve u svemu, riječ je o vrhunskom projektu koji plijeni pažnjom u svakom svom segmentu. Bilo bi zanimljivo ovaj reprezentativni oratorij jednom čuti i u izvođenju domaćih glazbenih umjetnika!

Mario-Osvin Pavčević