Volim staromodne horore

Volim staromodne horore

Pišući scenarij za Uljeze razmišljao sam o svim tim strahovima u djetinjstvu i pokušao ih prenijeti u priču te na taj način probuditi ono strašljivo dijete u gledateljima jer svi smo se mi kao djeca plašili mraka i škripanja parketa

Mladi španjolski redatelj Alejandro Amenábar proslavio se španjolskom fantastičnom dramom Otvori oči (Abre los Ojos), koja je toliko zadivila Toma Cruisea da je ovaj odmah otkupio prava za američki remake Nebo boje vanilije, koji se upravo prikazuje u našim kinima. Njegov posljednji film — horor Uljezi (The Others) — u američkim je kinima postao veliki hit i tako definitvno učvrstio njegov status nove mlade redateljske zvijezde. Napeti psihološki suspens — u kojem naslovnu ulogu tumači Nicole Kidman — zbiva se u osamljenoj viktorijanskoj kući opsjednutoj duhovima na britanskom otoku Jerseyju tijekom 1945. godine. Mlada žena živi sa svoje dvoje djece koja su alergična na svjetlost pa cio život moraju provesti u mraku. Za razliku od suvremenih holivudskih horora koji se oslanjaju na moćne digitalne efekte i krvave prizore Amenábar u gledatelja izaziva strah i nelagodu zakonitostima stare škole suspens-finesa, poigravajući se klasičnim gotičkim elementima strave, škripom vrata, jutarnjom maglom, iznenadnim zvukovima, naglim pokretima i igrom svjetla i sjene, a na samom kraju iznenađuje neočekivanim raspletom, koji će mnoge podsjetiti na Šesto čulo.

Amenábar je rođen u Čileu 1972. godine od majke Španjolke i oca Čileanca. Tek što je napunio godinu dana roditelji su pred Pinochetovim režimom pobjegli u Španjolsku pa je Amenábar odrastao u Madridu, gdje je i studirao film, no bez previše uspjeha. Shvativši da film ne želi studirati nego se njime baviti, već je s devetnaest godina snimio svoj prvi kratki film La cabeza. U prvim je radovima Amenábar bio sam svoj majstor pa je tako u njima glumio, pisao scenarij, režirao, montirao i pisao glazbu. Veliki uspjeh došao je već s prvim igranim filmom Thesis (engleski prijevod naslova je Snuff) — o studentici koja pronalazi videozapis o kolegici mučenoj do smrti — nakon čega je slijedio međunarodni hit Otvori oči koji mu je otvorio vrata Hollywooda. Njegov najnoviji film Uljezi na repertoaru je hrvatskih kina od 14. veljače, a kao i u svojim prethodnim radovima Amenábar uz režiju potpisuje i scenarij Uljeza i autor je glazbe.

U svojim prvim filmovima pokazali ste sklonost fantastici i hororu. Jeste li i inače ljubitelj tih žanrova i koliki je njihov utjecaj na vaš rad?

— Volim fantastiku i horor. Kad sam bio mlađi. sjećam se nekih filmova koji su me bili zadivili kao što su Alien, Predskazanje, Isijavanje, Istjerivač đavola, Rosemaryna beba, dok suvremeni horori na mene nisu toliko utjecali. Na Uljeze su prije utjecali filmovi kao što su Ubiti pticu rugalicu i Noć lovca i klasični horor-filmovi, koji su na suptilan način u gledatelja izazivali strah. Htio sam i sam snimiti jednostavan film koji će strah izazivati na primarnoj razini, a ne uz pomoć specijalnih efekata i krvavih prizora. Htio sam da se publika poistovjeti s likovima i nadam se da mi je to uspjelo. Takozvani gore-horori ne zanimaju me, iako mi se, recimo, trilogija Evil Dead jako sviđa jer je zabavna i duhovita, ali to nije moj stil. O sebi najprije razmišljam kao o gledatelju, a tek onda kao o filmašu, i kao takvu bliski su mi svi žanrovi i ne vidim razloga zašto ne bih snimao filmove i drugih žanrova. Ono što je za mene kao filmaša važno jest da uvijek radim ono što želim jer samo tako mogu dati maksimum, a dogodilo se da je kao žanr suspens ono što mi je bilo najbliže i najzanimljivije. Sjećam se kako sam nakon svoga prvog filma počeo pisati scenarij za komediju, a na kraju se ispostavilo da sam napisao tekst za fantastični suspens Otvori oči.

Zašto publika voli horore i suspens? Zašto žele biti zastrašeni onime što vide na ekranu?

— Vjerojatno je riječ o nastranu uživanju u strahu, jer su svjesni da se nalaze sa sigurne strane ekrana i da im se ništa ne može dogoditi. Strah je primaran i vrlo radikalan osjećaj pa ljudi odlaze u kino osjetiti nešto što većina nas ne može osjetiti u stvarnom životu. Osim toga mislim da je dobar horor odlična prilika za gledatelja da se malo psihički isprazni i da iz sebe izbaci neke frustracije ili paranoje.

Jeste li vi plašljiv tip? Kakvi ste bili kao dijete?

— Bio sam jako plašljiv kao dijete. Plašio sam se mraka, tamnih hodnika i kutova jer sam uvijek mislio da će netko iz njih iskočiti u zgrabiti me. Tako je bilo sve dok nisam napunio deset godina kada sam jednu večer morao prespavati u školi: bio sam potpuno sam i izoliran i mislim da sam tada postao muškarcem. Pišući scenarij za Uljeze razmišljao sam o svim tim strahovima u djetinjstvu i pokušao ih prenijeti u priču te na taj način probuditi ono strašljivo dijete u gledateljima jer svi smo se mi kao djeca plašili mraka i škripanja parketa.

Vaš film uspoređuju sa Šestim čulom M. Nighta Shymalana. Posebno svršetak, koji je vrlo sličan.

— Čuo sam za usporedbe, ali me to ne zabrinjava. U Americi to nije utjecalo na film: kritike su bile vrlo pozitivne, a dobri su rezultati postignuti i na blagajnama. Čak ni producenti nisu bili zabrinuti na početku snimanja jer je ovo ipak sasvim drukčiji film: Uljezi su kostimirani film smješten u četrdesete godine prošlog stoljeća i funkcionira na drugoj razini od Šestog čula. Mislim da bi se usporedbe prije mogle povući s nekim drugim filmovima slične atmosfere. Inače, Šesto čulo je film koji mi se jako svidio, ali ni na koji način nije utjecao na mene ni na moj film jer sam scenarij za Uljeze napisao prije tri i pol godine, dakle prije nego što se Šesto čulo pojavilo u kinima.

Kako ste došli na ideju za Uljeze?

— Kao što sam već rekao na mene su utjecali klasični, crno-bijeli horori, koji su gledatelja plašili mračnom i jezovitom atmosferom. Takvih filmova danas više nema jer se svi oslanjaju na specijalne efekte i digitalnu tehnologiju pa je moja ideja bila napraviti staromodan horor, koji bih i sam htio pogledati u kinu. Osim toga, kad sam razmišljao o scenariju, pročitao sam u nekim novinama tekst o djeci koja su osjetljiva na svjetlost i moraju živjeti u mraku. To me nadahnulo jer mi se učinilo da bi to mogla biti jako dobra metafora za prelazak iz mraka u svjetlost. Uvijek nastojim sagledati ljudsku stranu u svemu pa tako i u priči o duhovima i natprirodnim pojavama i zato sam za kraj filma ostavio iznenađenje i nagli preokret koji zapravo daje objašnjenje čitavoj priči.

Kako je došlo do angažmana Nicole Kidman? Je li ona bila vaš prvi izbor?

— Dok sam pisao scenarij, nisam imao ni jednu glumicu u mislima pa tako ni Nicole Kidman. Ja sam scenarij pisao zapravo na španjolskom i namjeravao film snimati negdje u Južnoj Americi, tako da uopće nisam razmišljao o holivudskim glumicama. Poslije sam odlučio scenarij prevesti na engleski i poslati ga na nekoliko adresa različitim kompanijama u Ameriku. Cruiseova producentska kompanija — koja je već bila otkupila prava za snimanje remakea moga filma Otvori oči — pokazala je interes i za ovaj projekt, pa su me pozvali na razgovor na kojem su uz mene bili Tom Cruise, Nicole Kidman i braća Weinstein iz Miramaxa. Svi su vrlo brzo iskazali interes za film, Nicole je rekla da bi htjela tumačiti glavnu ulogu, a Tom je pristao biti izvršni producent. Sve se dogodilo jako brzo što često nije slučaj kad su u pitanju filmovi jer je to skup i neizvjestan posao. Jedina loša stvar u čitavoj priči bilo je to što smo morali pola godine čekati na Nicole Kidman, koja je bila zauzeta drugim snimanjima — u to je vrijeme radila na dva filma, Birthday Girl i Moulin Rouge — no to smo vrijeme iskoristili kako bismo pronašli glumce za dvije dječje uloge.

Na kakve ste probleme nailazili na snimanju filma? Što vam je bilo najteže?

— Osobno su me mučila tri problema. Prvi je bio vezan uz engleski jezik koji nije moj materinski, a ne moram vam reći koliko je važno da se u potpunosti razumijete sa svojim glumcima i ekipom iza kamere, o kojima ovisite. Posebno je to važno za ovakve filmove, koji se zasnivaju na psihologiji likova, pa glumac mora precizno razumjeti što od njega traži redatelj. Drugi je problem bio rad s velikom holivudskom zvijezdom jer je to za mene bilo novo iskustvo, baš kao i rad s djecom, o čemu je još Hitchcock govorio kao o problemu s kojim se treba znati nositi. O ta sam tri problema razmišljao kao o potencijalnim kočnicama na snimanju, no ispostavilo se da sam bio odveć oprezan jer je sve više manje bilo u najboljem redu.

Na koji je način Tom Cruise kao izvršni producent bio angažiran u projektu?

— Tom Cruise nije financijski podupro projekt, nego je njegovo ime na špici filma bilo osiguranje ulagačima da je riječ o ozbiljnu filmu jer holivudska megazvijezda poput Toma Cruisea ne bi svoje ime posudila bilo kome i za bilo što. On je zapravo bio jamstvo da ću dobiti sve što mi je potrebno za snimanje i na neki je način jamčio kvalitetu projekta. Cruise zna jako mnogo o procesu snimanja i on je istinski ljubitelj filma. Sa zanimanjem sam poslušao njegove savjete koje mi je davao kad smo se pripremali za snimanje i poslije u postprodukciji, ali on nije dolazio na samo snimanje i pratio produkciju niti mi na bilo koji način sugerirao kako bih trebao raditi svoj posao.

Jeste li vi bili angažirani na snimanju filma Nebo boje vanilije — američkom remakeu vašeg španjolskog filma Otvori oči — za koji je prava od vas otkupio upravo Tom Cruise, koji u filmu i tumači naslovnu ulogu?

— Ne, svjesno sam i namjerno izbjegao bilo kakvu vezu s tim projektom. Kad je Tom Cruise izrazio želju za američkom verzijom moga filma Otvori oči ponudio mi je da se prihvatim režije, ali ja sam to bez razmišljanja odbio. Mislim da je i on zapravo odmah shvatio da ja nisam čovjek koji bi trebao režirati film kako su ga oni zamislili. Osim toga sve što sam o toj priči mogao reći već sam rekao pa nisam vidio razloga da se ponavljam, a ne vidim ni što bi se to novoga i drukčijega moglo napraviti. Sad kad je film pred nama vidim da su bili vrlo vjerni izvorniku i respektirali sve nas koji smo sudjelovali u nastajanju originala. To mi je drago.

Imate li uzore? Tko je na vas utjecao da ste se počeli baviti filmom?

— Nisam baš originalan po tom pitanju jer je moj izbor vrlo očit. Ljudi kojima se divim i koji su na mene utjecali su Alfred Hitchcock, Steven Spielberg i Stanley Kubrick. Ono što me u tih ljudi zadivljuje nisu toliko njihovi filmovi koliko činjenica što su se uspjeli nametnuti filmskoj industriji svojim idejama, stajalištima i talentom te stvorili autonomnu poziciju koja im je omogućavala da snimaju filmove kakve žele i na način kako žele. Hitchcock je bio i danas jest otac suspensa, Spielberg se kao filmaš uvijek stavljao u ulogu gledatelja, znao je kako im približiti svoju viziju i zato su mu filmovi tako gledani, a Kubrick je uvijek nastojao napraviti nešto novo, ponuditi publici nešto originalno i posebno i zato ga danas smatraju jednim od najvećih filmaša uopće.

Jeste li filmofil? Gledate li mnogo filmova?

— Ne znam što vama znači mnogo jer ih vi vjerojatno gledate neprestano. U mojoj filmofilskoj biografiji najveća rupa odnosi se na klasičnu kinematografiju jer sam bio premlad za filmove iz četrdesetih ili pedesetih pa je moje filmsko obrazovanje započelo sedamdesetih sa Spielbergom i njegovim naraštajem filmaša. Zato sam recimo za potrebe rada na Uljezima morao pogledati dosta klasičnih, crno-bijelih filmova.

Ako bi vas netko kao autora suspensa i horora upitao koja je vaša najgora noćna mora, što biste mu odgovorili?

— Rekao bih mu da mu ne želim reći (smijeh)! No mogu vam reći da je moj film Otvori oči rezultat jedne moje noćne more. Bio sam u pravoj groznici i, kad sam se probudio, u glavi sam imao sve najvažnije elemente prema kojima sam snimio film.

Razgovarao Stjepan Hundić