Vodič kao autobiografska proza

Vodič kao autobiografska proza

Miljenko Domijan, Rab, grad umjetnosti, Barbat, Zagreb, 2001.

Gotovo da nema primorskoga grada o kojemu nije objavljena opširna monografija. U njoj jedan ili, češće, više autora nastoje kao u nekoj enciklopediji predstaviti mjesto, ne samo njegovu povijest, kulturu, umjetnost već i oblike života (npr. narodne običaje ili sport), suvremenost, perspektive i smjerove razvoja. U takvoj prikazivačkoj formi prednjačili su veliki i važniji gradovi poput Dubrovnika, Splita, Zadra ili Rijeke. Nisu zaobiđeni ni mali gradovi ili otoci: Trogir, Korčula, Brač, Makarska ili Vis mogu se upoznati upravo u takvim knjigama, koje su uvijek opremljene brojnim ilustracijama u boji i opsežnim sažecima na stranim jezicima. Njihove vrijednosti i dosezi ne mogu se, dakako, ocijeniti istom ocjenom, ali se mora priznati da su rijetke od njih duljega trajanja. Najčešće je riječ o kompilacijama koje nastoje, ali ne uspijevaju, prikazati totalitet grada ili sredine. Ne tako davno isječak iz revolucionarne prošlosti znao je biti opširniji od poglavlja posvećena umjetničkoj baštini i ukupnom povijesnom razvitku. Dubrovnik je, gotovo redovito, bio sveden na turistički stereotip koji se ponavljao i varirao. Slična je sudbina i s vodičima: nerijetko su još najiscrpniji vodiči napisani prije više od pola stoljeća, poput Delalleova vodiča po Trogiru, Sabalićeva po Zadru ili Prijateljeva po Splitu. Temeljni vodiči, kao što je serija Touring cluba u Italiji na kojima rade brojni stručnjaci i gomile suradnika, u nas su još mogući tek u sferi maštarija i neostvarenih želja.

Upravo stoga dragocjena je pojava monografije o gradu (i otoku) Rabu, koju je pod naslovom Rab, grad umjetnosti, napisao Miljenko Domijan, a objavila izdavačka kuća Barbat iz Zagreba potkraj 2001. godine. Tko prati hrvatsku povijest umjetnosti i zaštitu spomenika, Domijana poznaje u prvom redu kao istaknuta konzervatora. On je zahvaljujući svojoj energiji, znanju, pokretljivosti i jasnim kriterijima već više desetljeća svojevrstan zaštitni znak službe zaštite. Ljubav prema tom pozivu stekao je, kako uvijek rado voli istaknuti, u rodnome Rabu, gdje se zarana susreo sa spomenicima i starinama, te u Zadru, gdje je studirao i gdje je potom djelovao — sve do danas — kao ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture. U takvu se mediteranskom ozračju Domijan formirao kao uzoran stručnjak, u prvom redu stručnjak hitrih rješenja, pragmatičnoga djelovanja, koji je obnovu spomenika uvijek pretpostavljao kabinetu i čistoj znanosti. No, na sreću Domijan ne pripada onoj skupini stručnjaka koja neznanje prekriva djelovanjem. Dapače, njegova angažiranost bila je pitanje vlastite odluke i apsolutne predanosti spašavanju spomenika, a ne izraz nemoći. Stoga i nije do sada pisao mnogo. Ostao je dužan i ondje gdje je najavljivao analize koji bi bile važan prinos širem krugu stručnjaka upravo zbog toga što su te rasprave trebale iznijeti na vidjelo nove spoznaje nastale tijekom restauratorskih postupaka.

Neskrivena strast pisanja

Baš zato dragocjena je njegova monografija o gradu i otoku Rabu. Ona zaista prikazuje otok u ukupnosti njegova kulturnoga i umjetničkog razvitka. Kompozicija knjige samo je na prvi mah standardna. Započinje naime zemljopisnim i povijesnim podacima na koje se onda nastavljaju dva temeljna poglavlja: Graditeljski razvoj i Graditeljski spomenici. Zapravo riječ je o dvjesto i pedeset gusto pisanih stranica koje s neskrivenom strašću tumače nastanak i urbani razvitak grada Raba, njegove crkve, samostane, palače, utvrde, slike, kipove, oltare i kodekse. Autor je očigledno htio nadići sve što je (i kako je) napisano o Rabu: u pisanju nije opterećen ovom ili onom metodom, nego ga vodi misao da jasnim rečenicama i provjerenim podacima specijalistima i slučajnim čitačima predstavi otok čiji su korijeni ilirski, a urbani temelji rimski. Autor pažljivo opisuje zlatno doba otoka, u razvijenom srednjem vijeku kada se u romaničkim oblicima podiže katedrala, samostani i zvonici, te u gotičkim i renesansnim oblicima palače otočnoga plemstva, poput glasovitih Dominisa, Nimira, Cernotta ili građevina komunalnoga karaktera (Kneževa palača, loža itd.). Iako je najdulje poglavlje naslovljeno Graditeljski spomenici (str. 87-244) u njemu se s istim ulogom raspravlja o arhitektonskim formama i o umjetničkom inventaru. Taj je inventar zaista bogat i veoma često antologijskoga karaktera: od evanđelistara pisana beneventanom u 11. stoljeću, relikvijara sv. Kristofora i prijenosnog oltarića ukrašena emajlom u champelve tehnici, preko poliptiha Paola Veneziana i braće Vivarini do Boschetusa, D'Anne, Ponzonija, Somazzija, skulptura Petra de Riboldisa, Andrije Alešija i Petra Trogiranina. Koncentracija umjetnina potvrđuje relativno miran i stabilan život otočne komune i biskupije u okviru Hrvatskoga Kraljevstva i Mletačke Republike. Autor je i htio predočiti trajanje i kontinuitet, mediteranstvo zavičajne sredine. Riječ je o razini življenja koja se definirala tijekom stoljeća, razini koja je istodobno lokalna i europska, o komuni koja je tipičan proizvod sredozemnih tradicija, učenosti, vjerskih modela i socijalnih kodeksa. Domijan naglašava sljubljenost grada s krajolikom iz kojega je izrastao: otok je uvijek bio jedinstvena cjelina. Njegova se ljepota zrcali istodobno u geometrijskom tlocrtu grada, romaničkim zvonicima i krhkoj štuko-dekoraciji, kao i u pustim uvalama i plićacima, obrađenim vrtovima i vinogradima, te kamenim goletima lunarnoga karaktera.

Fotoalbum otoka

Knjiga je uvijek i vizualna kategorija. Ispred nas lijepo je opremljena knjiga, počev od naslovnice koja se starom, požutjelom vedutom grada s ruševnim zidinama distancira od pomodne, turističko-propagandne vizure, do mnogobrojnih pomno odabranih priloga u knjizi. Ispred nas je cijeli fotoalbum otoka: od zračnih snimaka (Sergio Gobbo), rijetkih starih fotografija i razglednica, do radova Nina i Gorana Vranića i sama autora. Jednako je važno da su one komplementarne tekstu. Istodobno ga prate i dopunjuju jer su osnažene gustim i mislećim legendama preko kojih se mogu dobiti osnovna znanja o otoku. Stječe se dojam da je knjiga dugo i pomno pripremana, da je postupno sazrijevala, a onda napisana odjednom, u dahu, ponešto povišena tona, s neskrivenim emocionalnim ulogom te se preko nje prepoznaje i piščev karakter. Usudio bih se reći da je pred nama autobiografski tekst u kojemu Domijan čitajući kulturni krajolik rodnoga kraja otkriva potpunu uronjenost u svijet otoka i suživljenost s njegovom ljepotom. Kada na kraju knjige oplakuje degradaciju grada i krajolika zbog »razvitka turizma i napretka na otoku«, onda istinski potvrđuje da zaštita spomenika nije činovničko trzanje olovkama i dopisima, nego projekt i sudbina.

Radoslav Tomić