VITALNO

Richard Bona, Reverence

Godine 1967. u mjestu Minata, istočnom Kamerunu, rodio se Richard Bona, trenutno jedna od najautentičnijih glazbenih pojava svjetske jazzy-scene, ako njegovu glazbu poput većine kritičara svrstamo u world-jazz pretinac. Godine 1989. odlazi u Pariz, potom upoznavši Joea Zawinula pristupa njegovu Zawinul Syndicateu i odlazi u New York. U gradu koji nikad ne spava bio je glazbeni direktor Harryju Belafonteu, utorkom nastupao u Izzy Baru s posvetama Jacu Pastoriusi i napokon 1999. objavljuje svoj nastupni album Scenes from My Life. Mnogo važnije od svega toga dvije su činjenice: na planetu Zemlji nitko ne svira bas kao on, a glas mu je jedinstven i gotovo neponovljiv. S ovih predispozicija krenuh u preslušavanje novoga, drugog po redu, albuma Reverence i već pri samom a capella uvodu bilo mi je jasno da je riječ o boji glasa, produkciji i svježini melodija kakvih više nema u suvremenoj produkciji. Uvodna Invocation zapravo je a capella uz malo dalekih bubnjeva s tako uvjerljivim glasom da će mnogi pomisliti kako je u daljini negdje ipak snimio i podlogicu orgulja. Prva usporedba koja se nameće jesu snimke gregorijanskih napjeva, iznimno popularnih u javnosti prije godinu, dvije, dakako u afričkom duhu. Naslovna Reverence (The Story of Miracle) najsloženija je na albumu i upotrebljava orkestarske aranžmane, dok se jasno uspostavlja i suradnja akustične gitare koju svira Pat Metheny. Priča je inače o Mojsijevu prelasku Crvenog mora. Te Misea (A Plea to Save a Planet) bavi se ekološkim temama, globalnom ekologijom, Ekwa Mwato (Afirmation of the Spirit) plemenskom solidarnošću, ali većina je pjesama o običnim ljudima i vječnim temama poput ljubavi. Tako Bisso Baba govori o očinskoj ljubavi prema kćeri, a prve su ljubavi opisane u Sweet Mary (Everyone Has A Chance). Koliko god glazbenik poželio biti autentičan u žanru, sjajan u izvedbi, toliko je ponekad nužno i prepustiti se utjecajima korijena. Richard Bona to zaista i čini na jednom od najzanimljivijih albuma prošle godine. I za kraj, ako ga ikad budete imali prigodu pogledati uživo samostalno ili u prigodnim nastupima sa, primjerice, Youssou N Dourom, ne propustite je. Uživanje je zajamčeno.

Grad, Nebo

Za sve come back albume nužno je prije toga imati uspjeha. Dakle, povratničko djelo treba biti djelo zvijezda koje dugo nisu ništa radile, pa su se zaželjele scene, publike i cijelog rock-cirkusa. U Hrvatskoj je teško reći što je to zapravo rock-zvijezda, te bi na umu trebalo imati nekakav omjer prodaje i kvalitete albuma, medijske im zastupljenosti, ali i koncertnog interesa publike, svježine, čvrstoće i autentičnosti u kontaktu s publikom. Riječka grupa Grad svirala je rock u osamdesetim godinama u gradu koji u cijeloj bivšoj državi nije imao problema sa statusom najrokerskijeg od nemetropola. Oštra konkurencija brojnih od Leta 3, Laufera i drugih, Gradu je davala jasne smjernice i odredila mu mjesto. Ukus članova grupe išao je od U2 do Simple Mindsa, Big Country, Echo and The Bunnymen, samih perjanica tadašnje svjetske scene. I treba priznati, Grad se svirao, vrtio na televiziji i imao zapaženih koncertnih nastupa. Njihov povratnički album naslovljen je Nebo, glas je i dalje Dejana Škaljca, gitara ima isti zvuk istog svirača, a bubnja Bobo Belfast i još poneki band Grujičić. Sve O. K. To je najbolja ocjena ovog albuma ljubavnih osvrta u čijim ćete pjesmama i dalje naći riječi poput babe ili dušo, snova je dovoljno, a atmosfere mraka, jastuka i praskozorja također. Ovo je dobro odsvirana, fina pločica na kojoj i bez seciranja pjesama za sve koji znaju kako Grad radi ili bi to mogli naslutiti iz pobrojanih uzora nema problema. Pitanje je jedino koliko klubova uz pivo još želi ponuditi i dobru rock-svirku uživo. Gradu želim što više pozitivnih odgovora.

Aleksandar Kostadinov