Uspjela interpretacija

Uspjela interpretacija

Darrel Toulon nadahnuto i uvjerljivo slijedi Prokofjevljevu glazbu što je besprijekorno izvodi Gracerska filharmonija pod dirigentskim ravnanjem Thomasa Mandla. Modernim i zahtjevnim plesnim rječnikom, utemeljenim na baletnoj klasici, ispisuje plesnu priču koje su glavni likovi sa svojim vrlinama i slabostima, ili problemima, bliski i pristupačni gledatelju

Prokofjevljev balet Pepeljuga nastao je na početku četrdesetih godina 20. stoljeća, stoljeća u kojem je Sergej Sergejevič za života postao klasikom. Stvorio je odmah prepoznatljiv, vlastiti način i stil glazbenog izražavanja, samosvojan glazbeni jezik različit od ostalih. Pepeljuga se formom i sadržajem nastavlja na velika klasična baletna ostvarenja druge polovice 19. stoljeća, ali glazbom progovara moderno. Baletna partitura napisana je s namjernom djetinjom jednostavnošću. Bez dubljeg je dramskog značenja, melodramatski je sentimentalna, s elementima groteske.

Dramaturška sloboda

Europski kazališni tokovi prošloga desetljeća dijametralno su suprotni svemu što bi moglo imati veze s konzervativizmom, pogotovo u manjim kazališnim kućama. U glazbenome kazalištu zadanost glazbe neupitna je. Štoviše, istražuju se izvori i korijeni svake glazbe. Skladateljevi zapisi analiziraju se pomnije nego ikada kako bi se došlo do autentičnosti izvedbe. Dramska sastavnica glazbenoscenskog djela podložna je, s druge strane, najrazličitijim interpretacijama, koje se često jako udaljuju od izvornog predloška. Kreiraju se nove dramaturgije pojedinih djela, pa se u operi često događa da zbivanja na sceni nemaju nikakave veze s tekstom što ga pjevači predaju publici. Glazba opere s pjevanim tekstom i pjevačkom interpretacijom ide jednim smjerom, a scenska izvedba i sve što ona obuhvaća nekim drugim, koji su odredili redatelj i dramaturg. Pravci se mogu isprepletati, dodirivati, križati ili ići usporedo bez dodirnih točaka.

U baletu je, zbog odsutnosti teksta, dramaturška sloboda mnogo veća. Osluškujući glazbu, suvremeni koreografi mogu stvoriti novu, autentičnu Giselle ili Trnoružicu (Mats Ek!), jer je riznica plesnih pokreta neiscrpna.

Bajkovitost pojedinih, zapravo većine klasičnih baleta standardnog repertoara, omogućuje im uspješnost i intrigantnost. Fantastični sadržaji bajki sublimirane stvarnosti i figurativno prikazanih likova izvan empirijskih spoznaja i dimenzije vremena u podtekstu nose snažne psihološke porive i konstrukcije koje određuju bajku. Nestvarnost Bijele i Crne labudice traži da se što dublje zagrabi u psihološku pozadinu njezina utjecaja na Princa kako bi ta priča u 21. stoljeću bila uvjerljiva.

Pepeljuga u šumi

Pepeljuga novog direktora i šefa-koreografa Gracerskog baleta Darrela Toulona, koji je nastupio od početka ove sezone zajedno s novom intendanticom Karen Stone, suvereno je ostvarenje promišljene, razrađene i koreografski potkrijepljene suvremene interpretacije baletne bajke s glamurozno-apstraktnom te scenski i koreografski izvanredno funkcionalnom scenografijom Jörga Koßdorffa — u neraskidivoj vezi sa svjetlom Reinharda Trauba — i sa sukladnim kostimima Anne Marie Legenstein.

Pepeljuga je u prologu baleta najslobodnija u šumi. Najbolje se osjeća sa svojim prijateljima Satirom, Faunom i Jednorogom, koji će kao svojevrsno društvo iz Sna ivanjske noći voditi igru do kraja. Njezine polusestre i maćeha žive ispraznim životom, ohole i nezahvalne. Otac je opterećen osjećajem krivnje, ali nemoćan da bilo što učini. Princ je nesiguran u sebe, pa na plesu u drugom činu nastupa njegov Alter ego, koji izaziva smutnju i pretvara ples u orgije.

Princ i Pepeljuga se zaljube. Ona mu pomaže da riješi spor s Alter egom, a on njoj da se pomiri s obitelji, iako ne može zaboraviti nanesene nepravde.

Darrel Toulon nadahnuto i uvjerljivo slijedi Prokofjevljevu glazbu što je besprijekorno izvodi Gracerska filharmonija pod dirigentskim ravnanjem Thomasa Mandla. Modernim i zahtjevnim plesnim rječnikom, utemeljenim na baletnoj klasici, ispisuje plesnu priču koje su glavni likovi sa svojim vrlinama i slabostima, ili problemima, bliski i pristupačni gledatelju. Njegov bogati ples kroz varijaciju, duet ili veliki ansambl crta karaktere i pokazuje velike mogućnosti plesača Gracerskog baleta. Oni su idealno, izgledom i senzibilitetom, odabrani za pojedine uloge: Livia Hyllova kao rastrgana Pepeljuga u potrazi za sobom, snažni Mirko Giorgino, Ben Davis i William Suell kao Faun, Jednorog i Satir, također snažan Pascal Chanterie kao Alter ego, lirski lomljivi Michal Zabavik kao Princ i Tamas Topolanszky kao Otac, topla u Viziji Pepeljugine majke Marijke Wagner, odlično karakterizirane Victoria Gionina i Lore Janssens kao Polusestre te magistralna u glumačko-plesnoj studiji Maćehe Uschi Plautz.

Davor Schopf