Tko je, zapravo, Hamlet?

Tko je, zapravo, Hamlet?

Davor Rodin, Putovi politologije, Barbat, 2001.

Knjiga Putovi politologije sveučilišnog profesora Davora Rodina zbirka je četrnaest politoloških studija nastalih kroz duže vremensko razdoblje, kojima prethodi glosar novih pojmova kojima se autor u svojim tekstovima služi. Osobita vrijednost knjige jest u Rodinovim kritičkim analizama stavova kod nas slabo prevođenog i proučavanog njemačkog konzervativnog mislioca Carla Schmitta (čiji je prijevod knjige Pojam političkog objavila Matica hrvatska još davne 1943), a osim neizbježnih Aristotela, Platona, Hegela, Kanta i Nietzchea, u Rodinovoj se knjizi najčešće analiziraju stavovi Niklasa Luhmanna, Edmunda Husserla i Johna Rawlsa. Rodin se u svojoj knjizi rijetko bavi situacijama iz naše nacionalne politike i života uopće, koristeći se njima samo povremeno kao primjerima kojima usputno ilustrira neke svoje teze.

Država i civilno društvo

Kako je sastav knjige prilično heterogen, navest ćemo njezine temeljne dijelove a zatim se pozabaviti jednim radom koji bi svojim kulturološkim aspektom mogao zaintrigirati čak i one koji se inače ne bave politološkim i filozofskim radovima: Slučaj Hamlet ili pravno obuzdavanje moći.

U prvom dijelu, nazvanom Novi putovi, Rodinove su teme: Trećestupanjska refleksija političke djelatnosti, Pobjeda deskriptivne metode, O medijski konstruiranom svijetu ili o sjenama, Kako čitati političke spise, Uputa: kako čitati Kantov traktat Prema vječnom miru i Novi putovi legitimacije političke zajednice.

Drugi dio svoje knjige Rodin naziva Putopisi, a u njemu osim spomenutog Slučaja Hamlet o istoj temi raspravlja i u tekstu Tragika i fikcionalizam jedne političke teorije, a slijede Aspekti fenomenološkoga i konstruktivističkog objašnjenja fašizma, Preobrazba zakonodavne u ustavnu državu, Ljudska prava u Antigoninom škripcu, Razlikovanja u pojmovima prava i ustava, Pluralizam i demokracija te Globalizam: Nastavak moderne ili nova paradigma.

Govoreći o zakonodavnoj i ustavnoj državi, Rodin naglašava neke teze koje brojni hrvatski političari ne poznaju: pluralističko civilno društvo konsenzualno određuje što može biti, a što ne predmet demokratskog odlučivanja, jer se o nekim stvarima ne može odlučivati većinski. Ustavna država je izraz volje civilnog društva, a ne subjekt koji diktira civilnom društvu oblike njegova djelovanja na temelju apstraktnih prednacrta najviših svrha ili posljednjih razloga.

Slučaj Hamlet

Ključna Rodinova teza u tekstu Slučaj Hamlet ili pravno obuzdavanje moći glasi: Hamlet je junak kojem je povjerena povijesna zadaća da bezakonje krvne osvete i običajnog prava prevede na kolosijek pisanih zakona i proceduralne pravde. Rodin analizira Schmittovu tezu (koju zastupa i njegov uzor Max Scheler) da se vrelo te tragedije nalazi u povijesnoj zbilji, a pritom analizira i stavove drugih filozofa o toj drami (Hegel, Nietzche). Shakespeareov Hamlet je zapravo Jakov, kralj Engleske, sin Marije Stuart, okrunjen 1603. nakon smrti kraljice Elizabete I. Suprug škotske kraljice Marije Stuart, Henry Lord Darnley, Jakovljev otac, bio je u veljači 1566. godine gnjusno umoren od grofa Bothwlla, Marijinog ljubavnika, navjerojatnije uz Marijino sudioništvo. Već u svibnju iste godine udala se Marija Stuart za tog istog grofa Bothwella, ubojicu svoga supruga.

Dok su Goethe i Schiller pisali svoje komade kod kuće, a odabrana pismena publika čitala njihove radove, Shakespeareova djela bila su pisana prvenstveno za izvođenje pred engleskim pukom. No Shakespeare nije mogao biti posve direktan, pa je, kao što Hamlet predstavom u predstavi u biti razotkriva što se stvarno desilo na danskom dvoru, svojim komadom pokazao puku zbiljsku opasnost za sve sudionike igre. Igra u igri djeluje stvarnije od ostatka drame jer je to otklon od drame kojim se ukazuje na stvarnost. Shakespeare je, za razliku od svojih povijesnih komada, izmislio ime Hamlet. Osim toga, Shakespeare nije mogao pred publikom difamirati kraljicu Mariju Stuart, pa je zato i majka Gertruda označena nevinom. U vezi s povijesnom zbiljom leži ključ i za Hamletovo ludilo. Pred gledalištem, pred živim povijesnim svjedocima, Hamlet doista izgleda lud, jer sirova publika zna povijesni kontekst događanja na pozornici pa im se stoga ponašanje načitanog čovjeka poput Hamleta, koji umjesto krvne osvete ide na istjerivanje pravde i dokazivanje istine, čini doista ludim.

I tu Rodin iznosi još jednu zanimljivu tezu: i suvremeni učeni ljudi djeluju na današnju analfabetsku publiku poput Hamleta, Don Quijotea ili Fausta, poput mjesečara ili luđaka. Ti učeni luđaci, kakvi su se namnožili u svaka prijelomna vremena, ne djeluju na temelju uhodanog common sensea zatečene usmene kulture i javnog mnijenja, već na temelju iskustva svoje lektire, a to znači iz zbilje drugog medija. To se iskustvo pisane riječi i s njom povezana racionalnost odnose prema neposrednoj iskustvenoj zbilji s neizbježnim ironijskim odstojanjem, koje se običnoj publici očituje kao knjiška ludost.

Uvjereni smo, ipak, da vam se takvom neće učiniti ova knjiga, kojoj ironije ne nedostaje. Ona je zanimljivo politološko štivo, vodič kroz brojne srodne ili suprotstavljene teze nekih od najvećih svjetskih mislilaca, vješto isprepletene s razmišljanjima intelektualca koji raspravlja o svjetskim pojavama i procesima potpuno neopterećen lokalnim zbivanjima.

Zlatko Vidačković