Susret s dlakavim paukom

Susret s dlakavim paukom

Broj ljudi koji su upoznati s imenom Johna Ronalda Reuela Tolkiena u proteklih se nekoliko mjeseci zasigurno udeseterostručio. Još jednom se, uz pomoć filmskoga medija, pozornost javnosti usmjerila na stranice pomalo zanemarena književnog klasika. Međutim, najnovija svjetska atrakcija — filmska verzija Prstenove družine, publici predstavlja tek mali dio Tolkienove kulturne ostavštine

Njegovu opsežnu opusu o Međuzemlju pripada glavna zasluga za poveći broj fanatičnih obožavatelja i formiranje brojnih sljedbi, no tek nekolicina vjernih fanova zna nešto više o samom magu i drugim aspektima njegova profesionalnog života.

Mnogi će reći da jedan, sasvim malen, dio opčinjenosti Tolkienom leži i u njegovu, za anglosaksonske prilike, posve neuobičajenu imenu. Izgledi da neki John Smith oko svoje ostavštine stvori takav svjetski kult, mora se priznati, ipak su mrvicu manji. Metodični proučavatelji otkrili su u germanskom podrijetlu tog prezimena dva značenja — ludo hrabar i glupo pametan. I sam je Tolkien bio svjestan njegove simboličke dvoznačnosti pa je povremeno za pseudonim uzimao ime Oksimoron. Među prijateljima i u obitelji, pak, koristilo se uvijek njegovo srednje ime — Ronald. Ronald Tolkien rođen je 3. siječnja 1892. godine u Južnoafričkoj Republici kamo se njegov otac preselio zbog poslovnih razloga. Neki izvori tvrde da su malog Ronalda tamo jednom oteli domoroci i odveli ga u bush, a spominje se i traumatičan susret s dlakavim paukom, kojem u Gospodaru prstenova pripada važna uloga. No, bez obzira na sve te priče, jedan od najtužnijih događaja zadesio je u Tolkiena četvrtoj godini kada mu je umro otac. Ubrzo nakon toga ostatak se obitelji vratio u domovinu, u okolicu Birminghama. Zanimljiv okoliš, u kojem su se sudarali ruralni svijet engleskih predgrađa i urbana vizija grada u blizini, još su jedan od važnih detalja koji su se usjekli duboko u mladoga Tolkiena. Godine 1900. njegova se majka pridružila Rimokatoličkoj crkvi i u njezinu duhu odgojila dva sina — Ronalda i mlađeg Hilaryja, otuđivši se pomalo od ostatka obitelji. U dvanaestoj godini Tolkien je izgubio i majku, a njegov je odgoj preuzeo svećenik, otac Francis. Na samom početku školovanja Tolkien je pokazao iznimnu sklonost jezicima, a osim grčkim i latinskim, ubrzo je izvrsno vladao i finskim te goticom. Već je tada, radi svoje zabave i komunikacije s prijateljima, izmišljao vlastite jezike. U šesnaestoj godini, stanujući kod stanovite gospođe Faulkner, upoznao je devetnaestogodišnju Edith Bratt — svoju buduću suprugu. Zbog Tolkienove mladosti otac Francis sprečavao je njihova druženja, tako da su se ponovo susreli tek 1913. Tolkien je tada završio studij engleskog jezika i književnosti te se usavršio u staroengleskom, germanskim jezicima (posebno gotici), velškom i finskom. Pjesma koju je zapazio na satovima staroengleskog u velikoj je mjeri usmjerila njegove buduće literarne pokušaje. Pjesma Crist autora Cynewulfa sadržavala je ovaj stih:

Eálá Earendel engla beorhtast

Ofer middangeard monnum sended

U slobodnom prijevodu: Pozdravite Earendela, najsjajnijeg od anđela, preko Međuzemlja poslana ljudima. Međuzemlje je bio arhaičan izraz za ljudski svijet smješten između Raja na nebu i Pakla pod zemljom.

U rupi u zemlji živio je hobit

Tolkienovim prvim literarnim pokušajima da na raznim izmišljenim jezicima opiše doživljaje svojih omiljenih likova — vilenjaka, ispriječio se početak Prvoga svjetskog rata. Godine 1916. — nakon što se vjenčao s Edith, Tolkiena su poslali na Zapadnu frontu. Nakon nekoliko mjeseci, bolestan od groznice, vratio se u Englesku. Pogođen smrću bliskog prijatelja i strašnim iskustvom iz vojnih rovova, Tolkien je konačno uspio oblikovati svoje priče u malo solidniju formu — neke od njih u tim su verzijama i objavljene u Silmarillionu. Iz tog vremena potječu i prve priče o Međuzemlju i legendarnim ratovima protiv sila tame. Sam Tolkien uvijek je odbacivao bilo kakva alegorijska ili prenesena tumačenja i povezivanje tih priča s pravom poviješću ili njegovim sudjelovanjem u Prvome svjetskom ratu. U vrijeme njegova asistiranja na Sveučilištu u Leedsu 1920. godine smješteno je i osnivanje Viking kluba, u kojem je sa svojim studentima i mlađim profesorima čitao stare nordijske sage i ispijao velike količine piva. Tu je tradiciju morao prekinuti 1925, kada je, napokon, došao u Oxford u funkciji profesora. Iako se nije previše bavio istraživačkim radovima i studijama, neka njegova stajališta prilično su utjecala na percepciju pojedinih aspekata engleske literature. Još jedna od Tolkienovih sporednih zanimacija u Oxfordu bilo je i redovito druženje s kolegama i prijateljima okupljenim pod imenom The Inklings.

Legenda kaže da je najveći dio ozbiljna Tolkienova rada na sagi o Međuzemlju započeo kad je, pregledavajući ispitne papire, naišao na prazan list i na njemu, bez nekog posebnog razloga, napisao poznatu rečenicu: »U rupi u zemlji živio je hobit.« Godine 1936. nakon pomna istraživanja i detaljna definiranja svih činjenica vezanih uz hobite, Tolkien je dovršio svoj prvi cjeloviti rukopis. Sljedeće godine prvi put objavljen je roman Hobit. Njegov golem uspjeh potaknuo je izdavača da od Tolkiena zatraži još slične građe. Tolkien mu je prezentirao neke od dovršenih dijelova Silmarilliona, no reakcije nisu bile tako povoljne. Tolkien je bio pomalo razočaran, no svjestan činjenice da na njima treba još dosta raditi. Prihvatio je prijedlog da, umjesto toga, napiše nastavak Hobita. Trebalo mu je šesnaest godina da u potpunosti oblikuje priču koja je danas poznata kao kultni Gospodar prstenova. Sama priča bila je završena još 1949, no, uslijedila su brojna prepisivanja i prepravke, koje je Tolkien, zbog nedostatka novca, morao raditi sam. Unatoč procjenama o mogućim gubicima većim od tisuću funti, Tolkienov je originalni izdavač, tijekom 1954. i 1955. godine, ipak objavio tu sagu u tri dijela. Višegodišnji rad na povijesti Međuzemlja — izmišljenoj zemlji s vrlo zamršenom i dugom povijesti, s vlastitim pričama i mitovima na najrazličitijim jezicima, nastanjenoj brojnim rasama i mitološkim bićima, Tolkien je započeo mnogo prije nego što je bilo koja od njegovih knjiga objavljena. Osim već postojećih vilenjaka, koje je opisao u ranijim radovima i čiji je jezik razvio iz specifične mješavine velškog i finskog te spomenutih hobita, Tolkien je Međuzemlje naselio ljudima, patuljcima, zlim trolovima, orkama, goblinima i drugim, sasvim specifičnim bićima. Svaka od vrsta imala je svoju ulogu u povijesti Tolkienova mitološkog svijeta, koju je on do u tančine razradio. U Hobitu i Gospodaru prstenova — djelima koja su izdana za njegova života, predstavljen je tek vrlo malen dio tih zbivanja. Uzevši u obzir Tolkienov perfekcionistički karakter, da je na raspolaganju imao još pedesetak godina, zacijelo bismo doživjeli objavljivanje slične sage iz nekog drugog povijesnog trenutka Međuzemlja.

Poticaj fantasy-literaturi

Prve reakcije na Gospodara prstenova bile su snažne, ali i različite, no nitko nije mogao ni slutiti da će, gotovo pedeset godina nakon prvog izdanja, knjiga još izazivati opće divljenje, a njezin uspjeh potaknuti, do tada gotovo nepostojeću, granu fantasy-literature. No, unatoč svim velikim brojkama i pozornosti javnosti, obožavatelji Tolkienova opusa do danas su ipak, uglavnom, pripadali vrlo uskom, fanovskom krugu. Alternativni kult koji su stvorili autoru je, osim velikog uspjeha, uzrokovao i niz nevolja. Stalno je primao telefonske pozive štovatelja, ljudi su mu neprestano postavljali pitanja o podrijetlu pojedinih riječi i likova, o njihovu izgledu i drugim karakteristikama. Naposljetku se preselio, prikrio broj telefona i uspio živjeti prilično mirno. Do smrti Tolkien je izdao još manji broj stručnih radova, prijevoda, dječjih knjiga i pojedinih manjih djela povezanih s poviješću Međuzemlja. Godine 1971. umrla je Tolkienova žena Edith, a Tolkien je BBC-ju dao svoj posljednji intervju. Drugoga rujna 1973. umro je i sam Majstor ne mogavši odoljeti da čak i svojem posljednjem počivalištu ne dade posebni pečat. Na nadgrobnom spomeniku stoji:

Edith Mary Tolkien, Lúthien, 1889-1971.

John Ronald Reuel Tolkien, Beren, 1892-1973.

Jelena Gluhak