Stara pitanja o novim slovima

Prijedlozi za uklanjanje pojedinih dvoslova u običnome standardnom slovopisu dolaze obično iz širih jezikoslovnih krugova, ili, i to češće, od zainteresiranih laika. Jezikoslovcima je jasno da primjerice našdž ima dvije službe: može služiti kao dvoslovni grafem za jedan glas (džep, džip), a može predstavljati i dva glasa (nadživjeti, podžariti)

Pišući u prošlome broju o prijedlogu prof. dr. Ive Škarića da se u hrvatskome slovopisu ukinu slovo ći dvoslov dž (ostali bi samo č i đ), a da se za slogotvorni glas r uvede r (s okomitom crticom ispod, prema transkripciji Međunarodne fonetske udruge). Taj je prijedlog motiviran željom da se hrvatska izgovorna norma prilagodi ležernomu razgovornom jeziku većine hrvatskih gradova. No to nije jedini motiv prijedlozima za promjene u hrvatskome slovopisu. Često se predlaže ukidanje dijakritičkih znakova (kod š, ž, č, ć, đ), bilo radi veće komotnosti pri pisanju na računalima, ili zbog podlijeganja angloameričkoj averziji prema dijakriticima, pa se kao rješenja nude cc, ch, ili čak cx, cy za č, pa ss, sh, sx, sy za ši slično, s time da se uvedu i slova x, y, q i w u našim tuđicama. O tome sam pisao u prvom prilogu ove kolumne, još 21. studenoga 2000. No postoje i neki prijedlozi o kojima još nisam govorio. Njima je cilj da se u hrvatskome slovopisu nekako uklone dvoslovi dž, lj, nj.

Svi jezici što se pišu latinicom, ćirilicom i sličnim pismima imaju svoje slovopise s točno određenim sastavom slova, obično i stalnih dvoslova (kao ch u mnogim jezicima), rijetko čak i troslova (njemački sch). Slova i stalni dvoslovi predstavljaju jedinice slovopisa i zovu se u lingvistici grafemima. Pravopisi postupaju s grafemima na veoma različite načine, na čemu se ne ćemo zadržavati (osnovne podatke iznio sam u ovoj kolumni 8. i 22. ožujka 2001.). Posvetit ćemo se samo idejama da se uklone dvoslovi, no za to se potrebno osvrnuti na neke druge probleme.

Europski su pravopisi i slovopisi veoma različiti. Među europskim su jezicima krajnje rijetki oni koji u svojem običnome, svakodnevnom, standardnom slovopisu i pravopisu imaju (uglavnom) samo grafeme sa stalnom zvukovnom vrijednosti (svaki fonem uvijek isti glas, svaki glas uvijek isti fonem). Još su rjeđi slučajevi da su u kojem jeziku svi grafemi jednoslovi (s dijakritičkim znacima ili bez njih), obično ćemo naći i koji dvoslov. Tako je i u hrvatskom slovopisu, on obuhvaća i tri dvoslova: dž, lj i nj. Slovopisi sa stalnom glasovnom vrijednosti svojih grafema imaju mnoge prednosti, no one nisu apsolutne, inače bi svi žrtvovali svoje tradicije i višestoljetne kontinuitete svoje pismenosti te uveli načelno sređenije i lakše slovopise i pravopise, za što baš i nema ozbiljne nade.

Uklanjanje dvoslova

Dakle, u Europi su se slovopisi i pravopisi stabilizirali, kakvi bili da bili. Oni uglavnom zadovoljavaju potrebe, a djeca uče pisati s više ili manje muke. Društvo, civilizacija i kultura funkcioniraju, a kvaliteta funkcioniranja postojećih slovopisa i pravopisa ovisi o školstvu i općoj razvijenosti više nego o lingvističkim svojstvima svojih norma. Ali ipak postoji jedna sfera u kojoj postojeći slovopisi ne zadovoljavaju. Riječ je o lingvističkim istraživanjima: uspoređivanje glasovnih sustava različitih jezika, proučavanje bespismenih jezika, dijalektološka istraživanja, i slično. Za te su djelatnosti bezuvjetno potrebni znanstveni transkripcijski sustavi u kojima s više ili manje preciznosti svakomu ljudskom glasu odgovara jedan znak, uvijek isti. Takvih transkripcija ima mnogo. Za nas su važne prvenstveno ona već spomenuta (navodno) međunarodna, i ona što se ne posve ujednačeno upotrebljava u raznim slavističkim istraživanjima.

Prijedlozi za uklanjanje pojedinih dvoslova u običnome standardnom slovopisu dolaze obično iz širih jezikoslovnih krugova, ili, i to češće, od zainteresiranih laika. Jezikoslovcima je jasno da primjerice našdž ima dvije službe: može služiti kao dvoslovni grafem za jedan glas (džep, džip), a može predstavljati i dva glasa (nadživjeti, podžariti). Isto tako, dvoslov nj predstavlja jedan glas (konj, njiva), ali u nekim internacionalizmima može biti čitan (u pažljivu govoru i jest) kao slijed dvaju glasova (konjunkcija, injekcija). U lingvističkim su istraživanjima takve dvojnosti nedopustive, pa s vremena na vrijeme dolaze prijedlozi za druga rješenja. Tako je nedavno iznesen prijedlog novih slova za dž, lj i nj. Ne ćemo se zadržavati na pojedinostima, dovoljno je spomenuti da je za dž predloženo slovo đ prekriženo dvjema crtama! Ništa slično ne postoji ni u jednome jeziku ovoga svijeta.

Nisu takvi prijedlozi upućivani samo za hrvatski jezik, događa se to i u drugim zemljama — koliko mi je poznato, primjerice u Poljskoj je to čest slučaj. No u nečemu smo mi ipak specifični. Kada je u XIX. stoljeću nekadanja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti pokrenula izdavanje folklornih tekstova, djela iz starije hrvatske književnosti i povijesnoga rječnika, uvedena su za ta izdanja neka nova slova: z za nj, j za lj, P za dž, đ za dotadanje dj i gj i 3 za dz. To nije fonetska transkripcija, iako se neki od tih znakova upotrebljavaju i u našim znanstvenim fonetskim transkripcijama, primjerice za opise dijalekata. Taj akademijski slovopis služi i danas (iako se njime danas samo iznimno tiskaju nefilološki dijelovi tekstova). U svakom slučaju, akademijski slovopis ima status po sredini između običnih normativnih slovopisa i lingvističkih znanstvenih transkripcija. Kad je god. 1892. dr. Ivan Broz izdao Hrvatski pravopis (koji je osnova i današnjemu hrvatskom pravopisanju), uveo je akademijski znak đ za hrvatski normativni slovopis. Možda je šteta da nije prihvatio i ostale akademijske grafeme (izuzev P, koji je očit promašaj), ali danas je kasno — europski su latinički slovopisi završeni u XIX. stoljeću (iznimka je samo albanski, koji je tek 1909. počeo funkcionirati).

Na koncu, iznesimo još kao kuriozum zabavni podatak da je svojedobno bilo predloženo da se iz hrvatske latinice uklone sva slaba mjesta, to jest i dvoslovi i slova s dijakritičkim znacima. Nuđeno je rješenje da se umjesto č, dž, ć, đ, š, ž, lj i nj prihvate odgovarajući jednoslovni grafemi iz srpske ćirilice. Kako bismo tek onda bili specifični!