Smijeh do krvi

Smijeh do krvi

Tauferovim Ubuom teče šampanjac, a publika se mora sjetiti kako šampanjac u potocima teče često samo trenutak, dva prije nego što u sličnim količinama poteče i krv

Ubu je najnježnije i istovremeno najokrutnije biće, što ga čini — najiskrenijim i ljudskim. Naravno, nježan je prema sebi a okrutan prema drugima. Kad ga je strah, on to pokazuje konkretnim činom u gaće, kad je gladan jede, kad je žedan pije, pa i onda kad nije, a psuje upravo nesvjesno, ali u tome ipak uživajući — kao malo dijete. Ubu je ljudskost sama, u onoj potisnutoj ali ne i zaboravljenoj iskrenosti animalnog podrijetla. Zatvoriti Ubua u salon, iznad njega postaviti raskošan luster i na salonskom klaviru preludirati Satiea, to može samo netko blizak Ubuu, barem u kazališnom smislu.

Redatelj Vito Taufer postavio je prvi dio Ubujade pod naslovom Poljaci u Slovenskom mladinskom gledališču početkom veljače. Naslovnu ulogu igra Janez Škof s golemim nakalemljenim trbuhom, ali u odijelu neke građanske bolje prošlosti. Uz obavezno ubiijevsko sranje, koje na slovenskom uz malo truda dobiva gotovo onomatopejski prizvuk, Taufer već prvim prizorom predstave naznačava sve što treba znati. Ubu stoji sam na sredini pozornice i očito mu je neugodno pa drski pogled prati nekontrolirano puhanje i okretanje očima. Kad zaključi da mu je dosta, bijesno odlazi do zida i počinje svom snagom lupati nogom po njemu. Besmisleno šutanje zida traje dok Ubuu ne ponestane snage no zadovoljstvo, ili barem olakšanje, jasno se pokazuje na njegovu licu. Bolju a ujedno i općenitiju karakterizaciju, što bi u nekom drugom, neubujevskom slučaju bio paradoks, teško bi se moglo naći.

Razigravanje publike drugim sredstvima

Od tog pa sve do završnog prizora, nakon kojeg možemo samo nagađati kad će Ubu i njegova klika doći i do nas, ansambl SMG-a izvodi publiku na pozornicu, tu i tamo one bliže prolazu mlatne novinama ili polije pjenušcem, unosi im se u lice vičući punih ustiju, nabacuje se pečenim pilićima i tortama, kečapom i majonezom, hrani se zahodskom četkom izravno iz noćne posude, obavlja sve moguće vrste nužde...

Ubu Alfreda Jarryja nastao je iz školske rugalice, no od premijere 1896. prerasta u anticipaciju pobunjeničkih i avangardnih dvadesetostoljetnih -izama, da bi kasnije bio postao i preslika totalitarnih režima. Nakon svega toga i svih upisanih i opisanih značenja, Ubu je još uvijek komedija. Upravo kako bi to naglasio i kako bi gledatelje natjerao da na trenutak zaborave ono što Ubu jest, predstava Vita Taufera smješta ga u građanski europski salon s početka prošlog stoljeća, gdje se svi Ubuovi porezni i ratni pohodi svode na karnevalsku igru.

Pomaknuti realni svijet

Filmske reference, Tauferu inače tako drage, u ovoj su predstavi svedene na citiranje ranih dana povijesti sedme umjetnosti, na crno-bijele horrore i slapstick komedije. Pogotovo na to podsjeća pokret, izvrsno odrađen od svih članova ansambla, koji plešu i padaju, glavinjaju i sudaraju se međusobno i sa svakim dostupnim dijelom scenografije. Pomaknuti Jarryjev svijet, u kojem ipak vladaju realni zakoni, scenografski i kostimografski opisao je sam redatelj, u predstavi je korištena glazba Erica Satieja i Igora Leonardija a scenski je pokret uvježbala Rosana Hribar. Uz nju i Janeza Škofa u naslovnoj ulozi, u Poljacima nastupaju Nataša Sultanova, Sebastijan Cavazza, Uroš Maček, Dario Varga, Robert Prebil i Ravil Sultanov te pijanist Bojan Gorišek.

Tauferovim Ubuom teče šampanjac, a publika se mora sjetiti kako šampanjac u potocima teče često samo trenutak, dva prije nego što u sličnim količinama poteče i krv. Komičan ali istovremeno i strašan, Ubu je redatelju očito mio i drag koliko i razočarani Hamlet ili odbačeni Oberon, sjetimo li se Tauferovih predstava koje su gostovale i u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. Nadajmo se dakle da će se Ubuove pustolovine u SMG-u nastaviti i da će na svom pohodu svratiti i do, recimo, Dana satire jer ovdje je ipak riječ o jednoj od najboljih satira dramske literature. U Ubuovoj svevremenosti i prepoznatljivosti leži bezvremena kvaliteta, kazališno zrcalo primjenjivo svugdje, zvali se mi Poljaci, Slovenci ili...

Igor Ružić