Rođenje

Dogodi se koji put da neka žena stane rađati na ulici. Problijedi, uhvati se za trbuh, nasloni se na zid, a onda zamoli prolaznike da joj pomognu. Ako ima vremena, ako promet nije odviše gust, ako je bolnica blizu, stave rodilju u kakav auto i odvezu: sve se sretno završi negdje podalje od mjesta gdje je počelo, i mnogi prolaznici ništa i ne opaze. Ali, zbude se i da okolnosti nisu najpovoljnije: bilo zato što porod teče odviše brzo, bilo zato što je i opasno prevoziti ženu u tom stanju, sve se obavi na licu mjesta. Tada trudnicu unesu u kakav dućan, haustor, čak i telefonsku govornicu, i dijete dođe na svijet usred samoga tog svijeta, na ulici. Prolaznici se tada ponašaju čudno: koliko god da im se žuri, nikako ne odlaze s mjesta događaja; šetkaju se po pločniku, nervozno puše, stalno zapitkuju čekajući ishod. Zanima ih je li sve sretno prošlo i moraju čuti barem spol djeteta. Kao da je svaki od njih osobno sretni otac, ili kao da im je ona rodilja rod rođeni.

Odakle to dolazi? Je li posrijedi samo znatiželja? Je li posrijedi tek potreba tih prolaznika da, kad stignu kući i kad svojima budu pripovijedali što su doživjeli, mognu ispričati cjelovitu priču, od napetoga početka pa do sretnog kraja? Neće biti. U pitanju je zapravo to što svi ti prolaznici nepogrešivo osjećaju da se događa nešto silno važno, nešto što pogađa i njih osobno. Osjećaju, ukratko, da je taj porod na ulici zapravo simboličan događaj.

Znaju oni nešto što možda i ne bi bili kadri pretočiti u riječi, ali su toga svejedno svjesni, i po tom znanju se i vladaju u životu. Znaju da smo svi mi zapravo rođeni na ulici.

Ako i nismo rođeni onako doslovno kao ono djetešce što, eno, sad već kmeči iz špeceraja dok okupljeni ispuštaju uzdah olakšanja, onda smo na ulici rođeni kao osobe, kao ljudi s nekim iskustvom i nekim identitetom. Svi se mi, na ovaj ili onaj način, rađamo na ulici, i da nema nje — da nema onoga što nam se na ulici događa — ne bismo ni mogli živjeti.

Obično se tvrdi kako se čovjek formira — što znači i rađa — u obitelji, i da obitelj na njega presudno utječe. I, to zacijelo jest točno, ali to nipošto nije cijela istina. Jer, obitelj nas uči samo o jednoj strani života, pokazuje nam samo jedno njegovo lice, obično ono bolje i ljepše. Obitelj — pogotovo ako je skladna — teži da nas zaštiti, pa nam zato neke važne spoznaje o svijetu skriva dokle god može. Tu prazninu u našem znanju popunjava ulica.

Jer, na ulici će dijete koje potječe iz prosječne familije prvi put u životu vidjeti pijanca, prvi put će prisustvovati tučnjavi među odraslima, prvi put će vidjeti podlost, zloću, gnjev i mržnju. Obitelj mu — ako je koliko-toliko normalna — neće pokazati ni krađu ni prijevaru ni prljavštinu, ni nerad, ni glupost ni oholost. Pokazat će mu to ulica. I, neće moći da mu ne pokaže, jer ulicom se valja prava nepatvorena zbilja, a sve su te pojave sastavni njezin dio. Tako će dijete pomalo postati svjesno da postoje posve različiti ljudi od mame i tate, postat će svjesno da u životu nije sve tek užitak, nježnost i ljubav, nego da postoji i opasnost, bol i poniženje.

Ali, nije to jedino čemu će ulica naučiti to dijete, jer ona i ne daje čovjeku samo mračna i skustva. Dijete će — bez obzira na to koliko pažljivo gleda i koliko je samo po sebi bistro — s vremenom razumjeti kako postoje i sile koje se tome životnom mraku suprotstavljaju, i razumjet će to upravo na ulici. Vidjet će ondje kako netko pomaže starome i nemoćnome, vidjet će kako netko uzima u zaštitu slabijega pred jačim, vidjet će kako se može biti dobar prema neznancu i kako se može vratiti bez naknade izgubljen novčanik. Ukratko, dijete će — rađajući se pomalo na ulici — uočiti da sve ima dvije strane i da borba između te dvije strane — između dobra i zla — pokreće i ulicu i život uopće.

Da pokreće, dapače, i njega sama, i to je također jedna od važnih uličnih spoznaja. Jer, na ulici će dijete shvatiti da mračna i svijetla strana postoje i u njegovoj duši, što u obitelji ne bi moglo, budući da ga obitelj omotava svojom sigurnošću i svojim pravilima kao pamukom. Na ulici će dijete biti u prilici da između dobra i zla u sebi bira, i da bira često na sudbonosan način.

Na ulici će ono prvi put opsovati, prvi put se potući, možda i ukrasti, na ulici će prvi put biti u prilici da bude prema nekome nemilosrdno, da se pravi kako ne vidi nasilje, grubost ili pakost. Na ulici će možda prvi put i postati nasilno, podlo i pakosno, jer ulica će mu takvu mogućnost pružiti.

Ali, ona će mu isto tako dati priliku i da se protiv nasilja, podlosti i pakosti bori i da ih prevlada. Ulica će ga dovesti u situaciju da nekomu pomogne, da nekoga uzme u zaštitu, da se za nekoga ili nešto žrtvuje. Ulica će mu omogućiti da stekne prijatelja i da se zaljubi, pa i da promatra kako ga ti osjećaji mijenjaju, kako ga čine boljim, čineći ujedno i samu ulicu ljepšom.

Ukratko, ulica i nije drugo nego život sâm, i na njoj se djetetu događa — u slabijem intenzitetu i smanjenu mjerilu — sve ono što će mu se poslije događati u životu. Kad bi živio samo u obitelji, čovjek nikada ne bi odrastao; kad bi živio samo na ulici, nikada i ne bi bio dijete. Mora postojati i jedno i drugo, a prijelaz iz jednoga u drugo stanje — iz obiteljskoga u ulično — zapravo je rođenje. Zato i jest koji put tako bolno.

Zato je nalik na onaj porod što se na ulici doslovno zbiva. Onom novorođenčetu — koje sad skupa sa sretnom majkom odvoze u kolima hitne pomoći — dogodilo se nešto ranije ono što se prije ili poslije mora dogoditi svakomu. Dogodilo se možda i zato da bi sve nas ostale podsjetilo kako s nama stoje stvari.

I, doista nas podsjeća, pa zato u takvim prilikama i jesmo onako nervozni, zato ne možemo otići s mjesta događaja: svjesni smo da smo prisustvovali nečemu velikom, i da bi bilo dobro da se toga češće sjetimo.

Evo zato i prijedloga: možda bi sva mjesta u gradu gdje se netko rodio na ulici trebalo obilježiti spomen-pločama, koje će nas podsjećati na važnu životnu zakonitost.